Kada je prije nekoliko godina ugledni australski magazin AMCN pisao o Dennisu Saviću, posvetili su mu osam stranica i govorili su o mladiću koji od 14. godine sanja da proizvede vlastiti električni motocikl.
Danas se o mladom mašinskom inžinjeru bh. korijena, rođenom u Australiji, pišu druge priče.
Iza sebe ima ugledni brend “Savic Motorcycles”.
Savić ima 28 godina, a jasno je da su veliki utjecaj na njegova interesiranja imale Sarajlije – majka Sanela, građevinski inžinjer, i otac Boro Savić, IT stručnjak. Njegovi motocikli su svjetski, ali se s pravom može reći da je sve na bosanski pogon zbog velike podrške porodice.
Govorio je o odrastanju, roditeljima, biznisu, utjecaju roditelja Bosanaca na njegov razvoj, ali i djeda Jusufa…
Koliko je porodična pozadina utjecala na to da se počnete baviti motociklima?
– Teško je reći šta je jače, genetsko naslijeđe ili jedan lični cilj. Ako bih išao pojedinačno po svakom članu porodice i čime su se profesionalno bavili, rekao bih – niko. Ali, kada se oni svi spoje, onda to već ima logike. Djed se bavio elektrikom, mama statikom i dinamikom, tata IT programiranjem, drugi djed je bio mašinbravar, a, naravno, u svemu je neizostavna odlična hrana moje bake. Mislim da je taj porodični mikrokozam, koji je bio sačinjen od dobrih ljudi, kreirao temelje za ono što danas radim.
Kakva je u svemu tome uloga djeda Jusufa?
– Moj djed Jusuf Pilav bio je vrhunski elektroinžinjer i veoma draga, topla osoba.
Nekada je radio za firmu “Valter Perić”, a poslije, kao direktor za razvoj i obrazovanje, za “Elektroprivredu BiH” (EPBiH). Dobio je nekoliko državnih nagrada za razvoj i unapređenje bh. elektromreže i distribucije. Uvijek je istraživao i donosio nove tehnologije u EPBiH.
Djed Jusuf je došao u Australiju kao penzioner 1996., poslije rata u BiH. Pamtim da je uvijek nešto popravljao u i oko kuće i uvijek je bio spreman da mi posveti dovoljno vremena te da mi objasni i praktično pokaže šta i kako radi.
Kada sam upisao Mašinski fakultet, mislim da je on bio najponosniji djed na svijetu. Uvijek me volio i štitio. S velikim interesiranjem je pratio svaki moj novi korak i razvoj mojih prototipa. Sjećam se kada sam mu rekao da naš prototip motocikla ima 60 kW, što je više od 200 Nm, nije mogao da vjeruje!
Prije nego što nas je napustio, djed mi je dao svoj zlatni sat koji je dobio od “Elektroprivrede BiH” za njegov veliki doprinos i zaslužni rad. To je sat koji danas nosim.
U kojoj je fazi razvoj Vašeg motocikla, šta je do sada ostvareno?
– Trenutno je naša C-serija motocikla na produkcionom nivou, a to je posljednja faza inžinjerskog projektiranja i dizajna. Sada intenzivno radimo na završnim testiranjima i tehničkim pregledima za motocikle. Poslije toga planiramo naredni stepen proizvodnje i početak masovnije produkcije i isporuke.
Kako biste predstavili svoj posao, šta je ono što Vas gura naprijed?
– Rad na električnim motociklima dolazi iz moje velike strasti za tom vrstom proizvoda. Mislim da mi je vizualizacija ove ideje ili cilja veoma pomogla da mnogo lakše prođem kroz sve prepreke na svom putu.
Moram reći da mi je pomoglo mnogo dobrih ljudi da krenem, od inicijalne ideje i bez inicijalnog budžeta, da napravim izuzetno kvalitetan tim, koji je prošao kroz sve faze razvoja našeg projekta te da ostvarimo funkcionalni proizvod.
Za mene i za “Savic Motorcycle team” raditi na projektu koji rezultira u opipljivi proizvod je veoma oplemenjujuće i motivirajuće, kazao je za Avaz.
Kada ste se i kako odlučili za poziv u kojem ste danas?
– Mislim da sam u 14. godini odlučio da ću se baviti razvijanjem i proizvodnjom vlastitog motocikla. U dvadesetima sam kupio prvi motocikl i dovezao ga kući. Nisam imao hrabrosti da to kažem majci pa sam rekao da ga čuvam za prijatelja. Poslije tri mjeseca sam priznao. Majka nije bila baš najsretnija. Taj motocikl je, ustvari, bio moja prva kompletna mašina koju sam samostalno rastavio i sastavio.
Rođeni ste u Australiji, govorite bosanski jezik. Imate li vezu s BiH?
– Moji roditelji su rođeni u Sarajevu. Sada smo svi u Australiji, ali imamo rodbinu i jake veze sa Sarajevom. Za to što znamo jezik, mislim da je cijela porodica zaslužna, a posebno majka. Trudila se da kroz igru upoznam jezik. Volio bih jednog dana, kada ih budem imao, da naučim svoju djecu bosanski. Želim da čujem svoje dijete da zove moga oca: “Djede, hajde malo da šutamo loptu.”
