Ono o čemu se najmanje priča su promjene. Kako vrijeme odmiče, shvatamo da politički subjekti u Bosni i Hercegovini zapravo i nisu spremni na dublje promjene. Igraju na stare igrače, koji su svoje poslovne karije odavno okončali.
Danas su penzioneri i politički predvodnici lokalnih samouprava.
Zašto su mladi isključeni iz ozbiljnije političke igre?
Scenario koji se razvio nakon općih izbora 2018. godine stvorio je privid kako se mladi uključuju u politiku i probudio nadu. No, čim se malo zagrebe ispod površine lako je otkriti da je to dobro osmišljen trik.
U fokusu su tada bili ministri u ZDK i BPK. Arnel Isak je izabran na funkciju ministra prostornog uređenja, prometa i komunikacija i zaštite okoline u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Riječ je o sinu predsjednika Kantonalnog odbora A-SDA ZDK. Dakle otpada priča da je Isak junior imenovan zato što je perspektivan i napravio je nešto, a to nešto ne može biti “šiša s nutelom”.
U BPK smo dobili 23-godišnju ministricu unutrašnjih poslova. Riječ je o Nizami Rišljanin, koja do ulaska u Ministarstvo nije imala niti dana radnog staža. O onome što je navela u kvalifikacijama bolje da ni ne pišemo.
Priča o ovo dvoje mladih ljudi je zapravo naša priča proteklih 25 godina. Manipulišu našim životima i izvode trikove poput velikih majstora magije.
Šta znači imenovanje mladih ljudi bez iskustva, staža i profesionalnih referenci? Znači da su postavljeni na pozicije kako bi bili poslušnici onih koji postavljaju. Jer, mlad čovjek koji se ostvario u profesionalnom smislu nije pogodan za manipulacije političara skromnih intelektualnih mogućnosti.
Isak i Rišljanin primjeri su da se mladi na pogrešan način guraju u politiku. S druge strane općinski izbori su savršena prilika da mladi ljudi počnu graditi političke karijere. Ne po sistemu nego po modelu sposobnih i uspješnih.
Ali, sve su prilike da smo daleko od tog modela. Stari lisci, okorjeli na sve tipove malverzacije, i ove će nas jeseni gledati s plakata okačenih na javne rasvjete i bilborde.
A mladi će čekati na promjene stranačkih politika? Ili možda ne moraju čekati.
Izborni sistem Bosne i Hercegovine nudi im priliku da se organizuju na nezavisne liste za općinska vijeća, ali i da kao nezavisni krenu u borbu za načelnička mjesta. Niko im ne garantuje da će uspjeti, jedan ili dva izborna ciklusa žrtvovanja otvorit će oči drugim mladim ljudima i omogućiti im da mimo političkih stranaka ostvaruju pobjede u političkim borbama.
Dakle, političari, naročito predsjednici stranaka nisu spremni gurnuti mlade u politički igru, osim onih čija je najveća referenca odanost.
Nezavisne kandidature su zato izvjesna opcija. Borba je to koja će mnoge progutati, ali će utrti put kako da mladi ljudi mijenjaju društvo umjesto da dignu ruke i napuste zemlju.
Kako se približava 17. august, kada je krajnji rok za predaju kandidatskih listi i imena na načelnike i gradonačelnike na Lokalnim izborima 2020, situacija je sve napetija.
Ovo društvo se u političkom smislu počinje dijeliti na blokove. Na jednoj strani je SDA - DF - SBB, na drugoj, barem u Sarajevu SDP - NBL- NiP - NS, u Mostaru SDP - NS.
Ipak, nazire se i treća blokovska opcija. srednji put na kojem svoj ponovni uspjeh traže nezavisni gradonačelnici / načelnici ali i kandidati koji imaj podršku više stranaka nego četvorka u Sarajevu.
I dok Željko Komšić i Fahrudin Radončić čine sve kako da zadovolje SDA Bakira Izetbegovića, u Bugojnu, Ilidži, Sanskom Mostu, Bužimu... kandidati koje podržava sedam ili više stranaka suprostaviti će se aktuelnom režimu.
Tu je značajno odmakao Nezavisni blok Senada Šepića. U Bužimu to je Ibrahim Livaković, u Bugojnu ugledni doktor i zastupnik Nezavisnog bloka u Skupštini SBK – Asmir Karadža, na Ilidži to je publicista Tahir Pervan, u Sanskom Mostu – Nijaz Kadirić, aktuelni ministar privrede u USK.
Ova ekipa uz nezavisne kandidate poput Fuada Kasumovića i Amre Babić, pa sada i Huse Sušića iz Donjeg Vakufa može biti putokaz da se ujedini treći put u odnosu na aktuelni režim na općim izborima 2022. godine.
Proces kandidiranja nije okončan, ali iskustvo kaže da se ništa dramatično neće promijeniti, barem kod kandidiranja mladih. Oni mladi koji se nađu na listama stranaka koje karakteriše kult ličnosti i kult predsjednika i nisu nam neka budućnost, ako su nam uopće budućnost. Poslušnost je opasnija od pasivnosti.
Zato bi silni promotori demokratije u ovoj državi, koji novac troše na koješta, trebali okrenuti ploču i potaknuti mlade da se udružuju u nezavino od političkih skupina idu na izbore.
Za dvije ili četiri godine promjene će biti zagarantovane.
Jer, ko ne proba neće ni uspjeti. Baš kao što oni koji nisu probali nemaju pravo da se žale!
Ono što bi bila posebna dobit mobilizacije mladih u političku boru je podizanje izlaznosti na izbore. A tad bi počelo odbrojavanje za odlazak potrošenih kriminaliziranih političkih struktura!
Vrijeme je!
