Nikolina pomaže bratu Stefanu i majci Mirjani u vođenju preduzeća, dok je otac Miloš u zasluženoj penziji.
- Mislim da sam kao i svi moji vršnjaci, samo što imam ljubav prema vožnji. Upravljam viljuškarom, traktorom, kamionima. U porodici sam gdje se radilo, odmalena sam naučena na to i tako se razvila ljubav prema radu i vožnji - govori Nikolina.
Objašnjava da to nije sve, da u oktobru namjerava položiti ispit za preostalu, D-kategoriju.
- Imam sve kategorije, osim D, za veliki autobus. U oktobru ću navršiti 24 godine, pa ću tada steći uslove. Želim postati i vozač autobusa - kaže ona.
Minibus već vozi. U Dnevnom centru za djecu s posebnim potrebama, naime, često je neophodan vozač za minibus za 18 osoba. Lako riješe taj problem, jer tu je - Nikolina.
- Osjećam se posebno srećnom da mogu pomoći djeci s posebnim potrebama. Humanost je važna našem društvu. Vozim tu djecu u školu i iz škole, na razne predstave, neka putovanja. Volim pomagati i kada se riješim pripravničkog staža, nastavit ću s pomaganjem toj djeci - obećava Nikolina Pejanović.
Upitana za planove, kaže da bi voljela ostati da radi u Općini, da i dalje pomaže u porodičnom preduzeću, ali i da otvori vlastitu agenciju kako bi vikendom mogla voziti autobus po cijelom svijetu, jer voli putovati, javlja Avaz.
Uz sve obaveze koje ima, Nikolina kaže da nađe vremena da pomogne majci u kućanskim poslovima, ali i da ima dovoljno vremena i za teretanu, izlaske i odmor.
- Bliže se Vaskrs i praznici uz taj datum. Doći će gosti, pa pomažem majci i u kuhinji, u pravljenju kolača. Pomažem i bratu u firmi. Poslije pripravničkih obaveza, od 15 do 19 časova ja radim sve što treba u preduzeću. Ima vremena i za odmor. Ne izlazim redovno, nemam dečka. Treniram u teretani, vjerujem koliko smatram da treba - dodaje Nikolina.
