- Sestra mi je već živjela u Njemačkoj, pa sam odlučio doći. Čekao sam godinu dana termin u ambasadi Njemačke i vizu još nekih mjesec dana. Došao sam, jer nije bilo perspektive u BiH, jer, da bi bilo šta postigao, moraš imati nekoga u stranci, što ja nisam imao. U početku je bilo teško, jer sam promijenio sredinu i sve, ali već sam se navikao i zadovoljan sam. Za razliku od BiH, ovdje imaš priliku da napreduješ, kao radnik imaš zaštitu, svoja prava i zakone za sve, tako da se ne planiram vraćati, ispričao je Mirza za Radio Slobodna Evropa.
U potrazi za poslom, u Minhen je prije pet godina doselila i Ružica Fišić iz Busovače, gradića u srednjoj Bosni. Nakon završene medicinske škole, Ružica u BiH nije mogla dobiti posao, iako se i njena profesija svrstava u deficitarne. U početku je Minhenu radila kao njegovateljica, a danas radi u struci, kao medicinska sestra u bolnici.
Iako je često nostalgična i razočarana, Ružica ne razmišlja o povratku.
- Razočarana sam, jer mi nitko u BiH nije dao šansu, a ovdje sam dobila potvrdu koliko vrijedim. Nikada ne bih napustila svoju zemlju da sam mogla raditi u struci, ali je bilo jako teško dobiti i mjesto za volontiranje. Sjećam se, kad sam došla na razgovor s glavnom sestrom u jednoj bolnici, ona me je izbacila iz ureda, nakon čega je došla za mnom i ispitivala tko sam, šta sam i kakve veze imam. To je bila prekretnica, kada sam vidjela da tu nemam više šta tražiti. Iako je bilo jako teško kad sam stigla u Mihnen, danas se može zaraditi za, ne lagodan, ali pristojan život. Kad pokažeš znanje i mogućnosti prihvate te, iako se nikada ne osjećaš kao svoj na svome. Svakom odlasku kući veselim se kao dijete, međutim, povratka definitivno nema, kaže Ružica.
Ljudi iz svih država Zapadnog Balkana
Minhen je jedan od najatraktivnijih njemačkih gradova za doseljenike iz zemalja Zapadnog Balkana.
Zbog boljeg standarda, te političke i ekonomske sigurnosti, u taj grad je doselio i Bojan Đekić iz Novog Sada, koji trenutno radi kao zaštitar u jednom klubu u Minhenu.
- Sve je tamo korumpirano i rekao sam sebi da moram odseliti. Ovdje mi je sad dobro, imam sve što mi treba i nisam ničega željan. Kupio sam i auto, a to ne bih tamo sebi mogao priuštiti. Nema nostalgije, kad ti se jedu ćevapi odeš i jedeš ih, pustiš Šabana Šaulića i te stvari, pa te prođe, kazao je Bojan za RSE.
Prema podacima organizacije "Hilfe von Mensch zu Mensch" (Od čovjeka čovjeku), u Minhenu živi oko 120.000 ljudi iz BiH, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova i Albanije, te njih 50.000 iz Hrvatske.
Osnivačica ove humanitarne organizacije Sadija Klepo stigla je u Njemačku u aprilu 1992. godine, kao izbjeglica iz BiH, a danas predvodi tim od nekoliko stotina ljudi, koji pomaže doseljenicima i izbjeglicama iz cijelog svijeta. Otvorila je, među ostalim, prvu školu za izbjeglice bez roditelja u Minhenu, osnovala Centar za jezike i vrtiće za izbjeglice, a već nekolikog godina organizira manifestaciju "Dani Balkana u Minhenu".
Kako kaže, problem predstavlja što mnogi doseljenici iz zemlja bivše Jugoslavije, ogorčeni političkom i ekonomskom situacijom u svojim zemljama, često u Njemačkoj pristanu raditi i slabije plaćene poslove, za mjesečnu neto plaću koja ne prelazi 1.400 eura.
- Sjećam se kad sam stigla ovdje, jasno sam rekla da čistiti neću i da ne dam nikome da me ponizi. Zapravo je taj prvi dojam i najvažniji da naši ljudi koji dođu pokažu da neće dopustiti da ih se baca na dno. Ja ih uvijek pitam šta im je cilj u životu i kažem da ovdje nije idealno kao što se misli. Imate šansu da se izborite, a ako se te borac i ako ste pametni, ići ćete dalje, ali diskriminacije ima. Razumijem i Nijemce, jer je, naravno, teško kad vam dolaze ljudi dolaze sa strane i ugrožavaju uređenost i strukturu koju ste gradili. Međutim, ja sam im rekla da bez stranaca oni ne mogu preživjeti i da trebamo zajedno učiniti da se da ti ljudi koji dolaze osjećaju dobrodošlima i da se na najbolji način integriraju u društvo, ističe ona za RSE.
Nove zakonske olakšice
Novi Zakon o doseljavanju kvalificirane radne snage u Njemačkoj, koji je stupio na snagu 1. marta, olakšava iseljavanje u tu zemlju.
Zakon se primjenjuje na državljane svih zemalja širom svijeta i odnosi se prvenstveno na osobe sa stručnom ili akademskom kvalifikacijom.
Prema novom zakonu, radnicima iz zemalja nečlanica EU ubuduće će u Njemačkoj biti dostupni svi poslovi za koje su kvalifikovani, a ne samo oni koje su njemačke institucije proglasile deficitarnim i za koje ne postoje kandidati iz Njemačke ili zemalja EU, kao što je to bio slučaj do sada.
Novina je i što će stručnim radnicima, pod određenim uslovima, biti omogućeno da duže vrijeme borave u Njemačkoj u potrazi za poslom.
Tražioci posla imaće pravo i da eventualni manjak praktičnog iskustva nadoknade dokvalifikacijom kroz praksu kod njemačkog poslodavca.
Uslov će biti da nadležne ustanove potvrde diplomu stranog radnika i da on dokaže da vlada njemačkim jezikom. Uz to, ako prethodno nije sklopio ugovor o radnom odnosu, stranac će morati da dokaže da ima dovoljno novca da može da se izdržava dok traži posao.
Priznanje kvalifikacija zainteresovani će morati da zatraže od nadležnih njemačkih institucija prije putovanja, što će moći da obave preko njemačkih ambasada. Ako su u pitanju zanati, nadležne su pokrajinske zanatske komore.
Jedan od ciljeva zakona bio je upravo da se uklone birokratske prepreke prilikom priznavanja stručnih diploma i da se to spoji postupkom koji je i dalje usko grlo potrage za poslom u Njemačkoj, a to je izdavanje viza.
Prema posljednjem izvještaju Svjetske banke "Migracije i odliv mozgova u Evropi i centralnoj Aziji", objavljenom sredinom oktobra 2019.godine, BiH je do sada (uključujući i ratni period) napustila gotovo polovica stanovništva, odnosno 49,5 posto.
Rezultati istraživanja, koje je uradila kompanija Posao.ba ukazuju da je 75 posto bh. građana spremno otići van BiH.
