Svuda u svijetu postoje velike nepravednosti u prihodima i bogatstvu. One vrijeđaju većinu nas. Malo koga ne uspijeva da dirne kontrast između luskuza u kojem uživaju neki i satiruće bijede koju podnose drugi.
U prošlom vijeku stvoren je mit da kapitalizam slobodnog tržišta – ili, kako smo ga mi nazvali, jednakost mogućnosti – uvećava takve nejednakosti i da je to sistem u kojem bogati eksploatišu siromašne.
Nije moglo biti veće laži od te. Gdje god je dozvoljeno da operiše slobodno tržište, gdje god je postojalo nešto što je blisko jednakosti mogućnosti, običan čovjek je uspio da ostvari nivo života o kojem se ranije nije ni sanjalo. Nigdje jaz između bogatih i siromašnih nije širi, nigdje bogati nisu bogatiji a siromašni siromašniji nego u onim društvima koja ne dozvoljavaju funkcionisanje slobodnog tržišta. To se odnosi na feudalna društva, kao što je srednjovjekovna Evropa, Indiju prije sticanja nezavisnosti i dobar dio moderne Južne Amerike, gdje naslijeđeni status određuje položaj. To se podjednako odnosi i na društva s centralnim planiranjem, kao što su Rusija, Kina i Indija poslije sticanja nezavisnosti, gdje bliskost s vladom određuje položaj. To je istina čak i u zemljama, kao što su pomenute tri, gdje je centralno planiranje i uvedeno u ime jednakosti.
Rusija je zemlja dvije nacije: male privilegovane više klase birokrata, funkcionera Komunističke partije, stručnjaka i velike mase naroda koji živi malo bolje od svojih pradjedova. Viša klasa ima pristup specijalnim prodavnicama, školama i luksuzu svake vrste; mase su osuđene da uživaju u malo čemu osim u osnovnim potrebama. Sjećamo se kako smo turističkog vodiča u Moskvi pitali za cijenu velikog automobila koji smo vidjeli i kako nam je odgovorio: „Oh, oni nisu u prodaji; oni su samo za Politbiro.“ Nekoliko nedavnih knjiga američkih novinara dokumentuju, mnoštvom pojedinosti, kontrast između privilegovanog života više klase i siromaštva masa. Čak i na nižem nivou, vrijedno je zapaziti da je prosječna plata brigadira veći umnožak prosječne plate običnog radnika u ruskoj fabrici nego u fabrici u Sjedinjenim Državama – nema sumnje da je on i zaslužuje. Najzad, američki brigadir treba da brine samo da ga ne otpuste; ruski brigadir mora da brine i da ga ne srijeljaju.
Kina je, također, zemlja velikih razlika u prihodima – između politički moćnih i ostalih; između grada i sela; između nekih radnika u gradovima i drugih radnika. Jedan pažljiviji proučavalac Kine piše da je „nejednakost između bogatih i siromašnih oblasti Kine 1957. bila aktuelnija nego u bilo kojoj većoj zemlji na svijetu izuzev, možda, Brazila“. Dalje navodi drugog naučnika koji kaže: „Ovi primjeri jasno pokazuju da struktura plata u kineskoj industriji nije mnogo egalitarnija nego što je u drugm zemljama“. On zaključuje svoje istraživanje o jednakosti u Kini: „Koliko ravnomjerno je danas raspodijeljen prihod u Kini? Svakako da nije ni onoliko ravnomjeran koliko je na Tajvanu ili u Južnoj Koreji… S druge strane, raspodjela prihoda je očigledno ravnomjernija nego u Brazilu ili u Južnoj Americi… Moramo da zaključimo da je Kina daleko od društva potpuno jednakih. Zapravo, razlike u prihodima u Kini mogu biti poprilično veće nego u izvjesnom broju zemalja koje najčešće asociraju na „fašističke“ elite i eksploatisane mase.“
Industrijski progres, tehnička poboljšanja, sva velika čuda moderne ere značila su bogatima relativno malo. Bogataši iz drevne Grčke bi imali malo koristi od modernog vodovoda: sluge bi zamijenile tekuću vodu. Televizija i radio – patriciji Rima su mogli da uživaju u muzici i glumi vodećih umjetnika kod kuće. Konfekcijska odjeća, supermarketi – sve to, kao i mnogo šta drugo što je donio moderni razvoj, vrlo malo bi im popravilo život. Oni bi pozdravili napredak u medicini i modernom transportu, ali što se tiče ostalog, velika ostvarenja zapadnog kapitalizma donijela su koristi prvenstveno običnim ljudima. Ta ostvarenja su donijela masama ugodnosti i preimućstva koja su ranije bila isključiva povlastica bogatih i moćnih.
John Stuart Mill je 1848. pisao: „I danas se postavlja pitanje da li su svi ti tehnički izumi olakšali dnevni napor bilo kom ljudskom biću. Oni su širokoj populaciji omogućili da živi isti život napornog rada i robijanja, a povećanom broju fabrikanata i drugih da stvore velika bogatstva. Oni su omogućili prosperitet srednje klase, ali još uvijek nisu počeli da stvaraju velike promjene u ljudskoj sudbini, koje će svojim djelovanjem stvoriti u budućnosti.“
Niko to ne bi mogao da kaže danas. Možete da putujete s jednog na drugi kraj industrijalizovanog svijeta i skoro jedini ljudi koje ćete zateći da rade neki težak fizički posao bit će oni koji to rade iz zadovoljstva. Da biste našli ljude čiji svakodnevan mukotrpni rad nije bio olakšan tehničkim izumom, morat ćete da odete u nekapitalistički svijet: u Rusiju, Kinu, Indiju ili Bangladeš, dijelove Jugoslavije; ili u zaostalije kapitalističke zemlje – u Afriku, na Bliski istok, u Južnu Ameriku; i, donedavno, u Španiju i Italiju.
Zaključak
Društvo koje stavlja jednakost – u smislu jednakosti ishoda – ispred slobode, završit će bez jednakost i bez slobode. Korištenje sile u ostvarivanju jednakosti uništit će slobodu, a sila će, upotrebljena za pozitivne ciljeve, završiti u rukama ljudi koji će je iskoristiti za ostvarivanje sopstvenih interesa.
S druge strane, društvo koje na prvo mjesto stavlja slobodu, završit će, kao sa sretnim nusproizvodom, sa više slobode i većom jednakošću. Mada usputni proizvod slobode, veća jednakost i nije slučajna. Slobodno društvo oslobađa energiju i sposobnost ljudi da ostvaruju svoje ciljeve. Ono sprječava da neki ljudi proizvoljno ugnjetavaju druge. Ono ne sprječava neke ljude da ostvare privilegovane položaje, ali dok god je sloboda sačuvana, ono sprječava da ti privilegovani položaji postanu institucionalizovani; oni su izloženi stalnim napadima druge strane, napadima ambicioznih ljudi. Sloboda znači različitost ali i mobilnost. Ona čuva mogućnost da oni koji su danas u nepovoljnoj situaciji, sutra postanu privilegovani i, u procesu, dalje omogućava skoro svima, od vrha do dna, da uživaju u punijem i bogatijem životu.
Odlomak iz djela: Milton Friedman, Sloboda izbora
