Tri konobara bosanskohercegovačke političke zbilje na tacnama različitih boja, serviraju svakodnevicu goru od vremena kada su ti konobari bili u mišijim rupama i harčili humanitarnu pomoć.
Danas harče kredite i zaduženja koja će platiti građani i narodi siromašniji od osiromašenog uranija. Konobar Mile, banjalučko – laktaške provinijencije trudi se da na dnevnom ili bar sedmičnom nivou ručamo disoluciju, razlaz, opredjeljenje. Jer Mile je Srbenda, on hoće uraditi ono što svi srpski carevi i vladari, ratnici i zločinci nisu uspjeli za vjeke vijekova. Hoće Mile Srbe u jednoj državi, s obje strane Drine. Hoće ili laže da hoće. Jer, koliko je konobaru Miletu stalo do Srba pokazuje činjenica da im je zaboravio služiti i ručak i večeru, a kada londonske kamate stignu na naplatu za doručak će posluživati hljeb i vodu. Njemu bi to možda i pasalo, ali izmučenom svekolikom bosanskom srpstvu hljeb i voda značit će put ka svetom Petru i ahiretu. Za to vrijeme, u svom konobarskom stilu Mile će lupati po najluđem evropskom parlamentu, šamarati mikrofone, vrijeđati fikus opoziciju i tako dok i posljednji Srbin ne dođe do Petra, a zamišljeno parče velikosprske zemlje ne ostane prašuma koja će pokriti krv i genocidni zločin na putu njenog stvaranja.
Ljeto se sprema, pa poznati mostarski konobar Dragan Čović Soko trlja ruke računajući da će non paper sezona u Hrvatskoj biti bolja u mjesecima pred nama. Zato se mnogi u Hercegovini šale da je i Dragan postao hrvatska dijaspora, jer je više u Zagrebu, nego u Mostaru. Konstitutivni Soko u Zagrebu traži nove ponude da začini bosanskohercegovački jelovnik. Sprema se izborna reforma, pa će to siguran sam, biti osnovna ponuda Draganovog menija ovog ljeta. Plakat će i kukati kako nam fali konstitutivnosti, koja je osnov za začinjenost i pravi ukus BiH. Zna Dragan da bez toga nema pravu priliku proširiti svoj meni do Sarajeva i Predsjedništva, a ako i naredne godine ne uspije penzija mu ne gine.
Bakir slastičar još je na bajramskim soframa. U pauzi od preteškog konobarskog posla dijelio je bajrambanke. Ostalo je još onih trezorskih zapisa ratne herojske prošlosti našeg Bakira. Ima se, može se. No, Bakirov meni kada nestane baklave bit će tradicionalno skroman. Takav čovjek, pa misli da svima tako paše. Dok mu ova dvojica, Dragan i Mile, zauzimaju sto po sto i dok mu se teritorij djelovanja smanjuje, on se bavi poslovima svoje hanume, samo ga još trebam vidjeti kako razvija jufku za bosanski burek savijen u obliku zapadne obale i Gaze. Nema ti Bakir nekih pretenzija služiti u Banja Luci ili Mostaru. Kaže nedavno ni u krajini nema nekih mušterija. Ugostiteljstvom se bavi samo jer mu je to tradicionalna, babina firma. Inače niko živ za konobara Bakira ne bi znao.
No, kako je krenulo uskoro i neće. Sprema se kažu pobuna u konobarskom sindikatu koji još nije zagrabio pravi posao. Iz nekog razloga zovu se opozicija, aludirajući valjda na one stvarne opozicije, koje svakoj neuslužnoj vlasti prave problema.
Radikali, klerikali, vehabije, ERESlije, ljevičari, oni sa centra i građanski, svi kažu hoće da se ujedine pod jednu kecelju i da udare na ova tri najpoznatija konobara. Mnogi koji su kušali jela tih opozicionih konobara već su u panici, kažu potrovat će narod. Jer, jedni serviraju nipotizam, drugi četnicizam, treći se zakleli Bogu i Republici Srpskoj, pa ne vide problem da genocid maknu iz bosanskog lonca.
Ima tu pokoji konobar koji servira i pitanja države, naroda i građana, ali ih se pita koliko zrno bibera. I kada ih sve pogledaš, ne možeš biti pametan i odlučiti čega da se više bojiš.
Odavno nam u ovom bosanskohercegovačkom satarašu neprilika nije bilo gore. Zato oni koji mogu, a mnogo ih je, odavno ručaju dosadne, ali sigurne ponude bjelosvjetskih kuhara, od Australije, do Amerike i širom Evrope.
Nama, koji smo još na ovoj zatrovanoj bosanskoj hrani ostalo je samo da pronađemo nove kuhare za svakojake prilike, jer u suprotnom u ćenifi će biti gužva, a korona pojela toalet papir.
