Ljubiša Šljivić krenuo je pješke od Zadra do Kragujevca kako bi prikupio novac za dječaka Iliju koji ne može da hoda. Na ovaj veliki poduhvat odlučio se jer, kako kaže, "djeca ne mogu čekati".
"Ako ćemo kritikovati i biti internet ratnici i ne činiti ništa po tom pitanju, ta deca baš i nemaju vremena za naša pametovanja. Imaju oni koji su zaduženi, kome se ne sviđa imaju izbore svake dve ili četiri godine. Ali situacija je sad takva, deca ne mogu čekati i ovo je jedan od načina na koje možemo pomoći. Tako je kako je, nažalost", kaže Ljubiša, odgovarajući na naše pitanje u vezi sa nepostojanjem sistemskog rješenja za liječenje djece kojoj su potrebne skupe operacije ili terapije u inostranstvu.
"Sve moje avanture su posvećene deci, to su uglavnom deca koja su u medijskom zapećku, ne čuje se za njih. Ovoga puta sam se odlučio da pešačim za malog Iliju Milanovića iz Kosijarića, koji ima 4 godine, a ne može da hoda. Postoji šansa da dete prohoda ukoliko se uradi operacija matičnih ćelija", priča nam Ljubiša o glavnom razlogu svog pješačenja.
"Ni meni nije drago što je to tako, ali neka svako doprinese koliko može na bilo kom polju i onda se možda i promeni nešto po tom pitanju", kaže on.
Ljubiša Šljivić krenuo je potpuno sam na put od 800 kilometara zbog četvorogodišnjeg Ilije Milanovića, kojem je na rođenju dijagnostifikovan problem sa kičmenom moždinom zbog kojeg ne može da hoda.
Put je počeo krajem septembra, a trenutno je u Banjaluci, gdje liječi povrede i skuplja snagu za nastavak puta. Krenuo je u šortsu i majici, a usput je naišao na snijeg, ali i na mnogo dobrih ljudi koji mu pomažu, nudeći mu prenoćište, hranu, patike i čizme.
O doživljajima sa puta, Ljubiša vodi dnevnik na društvenim mrežama.
Ovaj 28-godišnji ekonomista živi u Kragujevcu. Aktivno se bavi trčanjem, a iza sebe ima već nekoliko "velikih avantura". Prije dvije godine, Ljubiša je završio turu biciklom iz Kragujevca preko Alpa do najsevernijeg vrha Evrope - Nordkapp. Prešao je 6 hiljada kilometara za 3 meseca. "To mi je bio san, sanjao sam taj vrh i onda kada sam se vratio, osetio sam se nekako prazno. Ostvarite tako nešto o čemu maštate i trebalo mi je nešto što će me ponovo izbaciti iz zone komfora."
Za pješačenje od Zadra do Kragujevca nije se posebno pripremao fizički, a cijeli poduhvat više smatra mentalnim izazovom.
"Više sam se fokusirao da taj period u Dalmaciji provedem što kvalitetnije, što bolje, da dogradim svoje psihičko stanje, jer sam znao da će biti jako teško, gotovo nemoguće ako sam iole klimav na tom polju. Rizično je upuštati se u ovakve stvari ako niste potpuno mentalno spremni."
Mentalno stanje je najbitnije, pojašnjava Ljubiša, "jer dnevno provodite 24 sata sami sa sobom. Naiđete nekada na ljude i popričate, ali dvadeset sati dnevno ste sami, idete kroz šume, preko planina, brda, kroz pustoši i ako niste spremni na mentalnom planu, bolje se vratiti kući."
Priča kako je na put krenuo sa vrećom i šatorom, jer je planirao noćiti na otvorenom, ali kako mu dobri ljudi to nisu dopustili.
"Ljudi se javljaju, brinu o meni, ne daju mi da spavam vani… Nemam zvaničnog sponzora, ali ljudi mi pomažu, bilo opremom, večerom, noćenjem da izguram sve ovo."
Ljubiša je prije odluke kontaktirao dječakovu majku i pitao je da li se slaže da koristi ime njenog djeteta u javnosti i da pokuša prikupiti novac za njegovu operaciju.
"Ono što je na meni je da ispešačim, neću odustati ukoliko ne bude zdravstvenih problema. To je ono što ja mogu uraditi i pozvati ljude, a da li će se ljudi odazvati, to ne mogu nikome garantovati. To je bio motiv, da uz pomoć dobrih ljudi probam da izvučem dete iz situacije u kojoj se nalazi. Svojim koracima, preko milion koraka, da se prikupi novac."
Ljubiša u Banjaluci ostaje do nedjelje. Trenutno je na 420. kilometru, a ostalo mu je još oko 450km do cilja.
"Bole me leđa, otekao mi je zglob, ali prošao sam najteži dio puta, brda i pustoš...sad već ima više ljudi, ravniji su predjeli, čim saniram povrede idem dalje", kaže Ljubiša.
Imao je, dodaje, dvanaest žuljeva na obje noge.
"To je bilo strašno, to ne možete da zelečite. Nije bilo do obuće nego do kilaže koju nosim na leđima, veliki pritisak na zglobovima i tabanima. Bilo je bolno, da mi nije bilo planinarskih štapova, bilo bi mi teško, ali ništa me nije pokolebalo. Imam jaku volju i onda nekako guram."
Ovaj diplomirani ekonomista nema stalno zaposlenje, ali dok ne nađe posao, nema vremena za gubljenje.
"Ovo je za mene ozbiljan životni ispit. Te avanture su mi donele mnogo više od drugih stvari koje sam radio u životu."
Ljubiša je planirao da 25. dana već bude u Kragujevcu, a danas je već 23. dan, a on je tek na pola puta.
"Mislio sam da ću po 30km gaziti, ali kad stavite 20kg na leđa, pa to iz dana u dan morate da ponavljate, pa krenu žuljevi, brda, a moram i da pričam sa ljudima, jer mora nešto da se dešava...kad bih samo pešačio, to bi bilo monotono za psihu. To sve oduzme vreme, pa u proseku pređem 15-20km dnevno, što je taman u ovom periodu godine kada je kraći dan."
"Nemam predstavu kad ću stići", kaže on, "samo da stignem zdravo, da odradim akciju kako treba i da se prikupi što više novca".
