Veliku buru reakcija izazvala je izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića koju je dao prije nekoliko dana na obilježavanju vojne akcije "Oluja" da "Bihać nikada ne bi bio oslobođen da nije bilo Hrvatske vojske".
ako je poznato daje Hrvatska pomagala BiH tokom agresije na našu zemlju, tačnije postojala je uzajamna pomoć vojski tadašnje Republike BiH i Hrvatske koje su se borile protiv zajedničkog agresora, ova izjava hrvatskog predsjednika, a posebno način na koji je koncipirana, ipak ne odražava stvarnu situaciju iz tog vremena, pogotovo kada je u pitanju teritorij Bosanske Krajine.
Borba protiv tri vojske
Tvrdnje Milanovića da je Hrvatska vojska odigrala presudnu ulogu u oslobođenju Bihaća posebno je teško pala braniocima toga grada, koji su u historijskim zapisima o agresiji na BiH ostali zapamćeni kao jedina vojna formacija u BiH koja se borila protiv čak tri vojske.
Radi se o vojsci srpske Krajine (SVK) (na teritoriju Hrvatske pod kontrolom srpskih snaga) na sjeverozapadu, vojsci Republike Srpske (na teritoriju BiH pod kontrolom srpskih snaga) na jugoistoku, kao i pobunjenim bošnjačkim snagama koje su stale na stranu vojske Republike Srpske (VRS) u tzv. Autonomnoj pokrajini zapadnoj Bosni na sjeveru pod kontrolom ratnog zločinca Fikreta Abdića od 1993. godine.
U takvim okolnostima Krajina, a posebno Bihać izdržao je tri godine, od ljeta 1992. do 5. augusta 1995. godine. Nadmoć neprijateljske vojske bila je ogromna, a Bihać je postao poprište najvećeg broja ofanziva, strahovitih bitki i razaranja, ali i taktičkih operacija kakvih nije bilo nigdje tokom ratova na Balkanu.
Pritisak agresora na branioce Bihaća
No, vratimo se na Milanovićeve izjave i na šta se one tačno odnose. Činjenica je da je Hrvatska vojska pred kraj rata izvela dvije vojne operacije, "Zima 94" i "Ljeto 95", koje su prethodile operaciji Oluja. Značaj ovih operacija hrvatske vojske nipošto ne treba umanjivati, s obzirom da su uveliko pomogle da se barem donekle umanji pritisak agresora na branioce Bihaća, barem sa druge strane hrvatske granice.
Peti korpus je nakon toga oslobodio Veliku Kladušu, čime je zauvijek stavljena tačka na tzv. "autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna".
Nedugo nakon toga, Peti korpus je pokrenuo akciju "Sana 95", u kojoj je oslobođena Bosanska Krupa, zatim Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most. Ovim akcijama, Petom korpusu je otvoren prostor za dalje napredovanje prema Prijedoru i Banjoj Luci, no to napredovanje je zaustavljeno potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, koji je okončao rat u BiH.
Odlučujući faktor
Iz ovoga je jasno vidljivo da Hrvatska vojska, iako jeste pružila određenu pomoć Petom korpusu, ipak nije bila odlučujući faktor u deblokadi Bihaća i oslobađanju ostalih gradova. Štaviše, sve te gradove oslobodili su pripadnici Petog korpusa, a prema zvaničnim informacijama hrvatske vojne jedinice nisu nikada ušle na taj teritorij, iz čega proizlazi da Milanovićeva priča o "hrvatskom oslobođenju Bihaća" ne "drži vodu".
foto; Dudaković predaje generalu Hrvatske vojske dio hrvatskog teritorija koji je oslobodila Armija RBiH
S druge strane, postoje neke stvari značajne za taj period koje je Milanović zaboravio spomenuti, a odnose se na to čija je vojska oslobađala čiji teritorij.
Naime, poznato je da su, tokom gore navedenih akcija, jedinice Petog korpusa prešle na teritorij Hrvatske i oslobodile Željavu, Ličko Petrovo selo, Vaganac, Drežnik, Frkašić, Meljinovac, Preboj, Grabovac, Plitvice i Mulinje.
Oslobođeni teritorij general Armije RBiH Atif Dudaković predao je generalu Hrvatske vojske Marijanu Marekoviću 6. augusta na državnoj granici BiH i Hrvatske, na mostu na rijeci Korani u Tržačkim Raštelima. O ovome postoje službeni foto i video materijali.
