Moja opsesija nasiljem nastala je kao odgovor na ono svakodnevno, koje je zapravo mnogo strašnije od fiktivnog nasilja u književnosti
Nakon što je objavila svoju prvu zbirku proze, postala dobitnica Čučkove knjige, predstavila “Herbarij svete smrti” čitalačkoj publici, sa banjalučkom pjesnikinjom i spisateljicom Mihaelom Šumić razgovaramo o izmještenim prostorima, društveno angažovanoj književnosti, kreiranju likova i situacija i lažnim piscima, između ostalog. Mihaela Šumić je rođena 1998. godine u Banjaluci, a do sada je objavila dvije knjige, zbirku pjesama “Nekoliko sitnih uboda” (2020) i zbirku priča “Herbarij svete smrti” (2021), obje u izdanju banjalučkog Imprimatura.
U TVOJOJ PROZI (KAO I U POEZIJI) ČITALAC JE PREMJEŠTEN U KULTUROLOŠKI DRUGAČIJI, EGZOTIČNIJI SVIJET OD ONOG U KOM JE SVAKODNEVNO URONJEN. DA LI JE TAJ IZMJEŠTENI PROSTOR ZAHVALNIJI ZA IZGRADNJU LIKOVA I ŠTA AKO SITUACIJA?
- Mislim da je dobra strana egzotičnih svjetova i kulturološke raznolikosti zapravo u slobodi stvaranja atmosfere i likova koji nisu primorani živjeti ovdašnju stvarnost ograničenu čvrstom i melankoličnom svakodnevicom običnog čovjeka.
Mislim da kroz teške životne situacije ljudi više budu suočeni sa samima sobom
MELANKOLIČNA SVAKODNEVICA
Nekoliko puta sam pokušala pisati o svijetu i stvarnosti u kojima živim, ali uvijek bih se osjećala sputano tom stvarnošću i nije postojala mogućnost slobode otkrića nečeg novog. Trebalo mi je nešto što će me “izvući” iz moje stvarnosti i naučiti me kako da drukčije percipiram i iskusim svijet, a putovanja u kulture i epohe u kojima nisam živjela dozvoljavala su mi život van onog ustaljenog, samim tim mi ostavljajući prostor za kreiranje likova i priča koji nastanjuju neki paralelni univerzum u kojem je sve moguće.
VELIKIM DIJELOM ZBIRKA SE NE MOŽE OKARAKTERISATI A DA SE NE POMENE TRAGIČNA OSJEĆAJNOST: ZAŠTO JE ZA TEBE TRAGEDIJA (BAR FIKCIONALNA) TOLIKO PRIVLAČNA?
- Tragedija ili barem taj tragični osjećaj u književnosti su mi oduvijek bili najintrigantniji. Sjećam se da sam u osnovnoj školi na tavanu kuće pronašla Marquezove “Pripovijesti” i prva priča koju sam pročitala bila je “Nevjerojatna i tužna priča o nevinoj Erendiri i njezinoj bezdušnoj babi.” Pročitala sam je u jednom dahu i poslije danima razmišljala o tragičnoj sudbini glavnih likova, o tomu kako i zašto im se nešto dogodilo i zar je uistinu bilo potrebno da život jedne djevojke bude označen neprestanim tragedijama. Onda sam priču pročitala opet i koliko god da je bilo teško iznova proživljavati Erendirinu sudbinu, odjednom je sve imalo smisla. Mislim da kroz teške životne situacije ljudi više budu suočeni sa samima sobom i u tim trenucima moraju otkriti svoju snagu i priznati svoju slabost. Tragičnost u književnosti, ali i drugim vrstama umjetnosti, omogućava autoru kreiranje višeslojnih likova koji, iako su fiktivni, savršeno korespondiraju sa stvarnim čovjekom modernog doba.
LIKOVI SU DOMINANTNO ŽENE: VEĆINA PRIČA IMA U PODTEKSTU ŽENSKI BIJES ILI ŽENSKU OSVETU KOJA JE NEKAD RAZARAJUĆA, A NEKAD OSLOBAĐAJUĆA. DA LI BI ZBIRKU, U JEKU FEMINISTIČKOG VALA, OPISALA KAO DRUŠTVENO ANGAŽOVANU?
- Smatram da bilo kakva vrsta etiketiranja u umjetnosti oduzima mogućnost otvorene interpretacije jer je ograničavajuća i stvara osjećaj da je autor već unaprijed odredio zaključak koji će publika, u ovom slučaju čitateljska, imati na kraju. Opet, na neki način, nemoguće je pisati o nekome ili nečemu a da stvarnost u kojoj taj netko ili nešto živi ne uronimo u društveni kontekst. Ukoliko negiramo društveni kontekst, likovi i situacije o kojima pišemo jednostavno neće biti uvjerljivi, ni čitateljima, ali ni samom autoru. Rekla bih da je iz te perspektive sva umjetnost društveno angažirana, ali ne zato što ona to želi biti, već zato što to mora biti jer u suprotnom ne bi imala smisla.
SKORO SVE TEME SE NASLANJAJU NA MEĐULJUDSKE ODNOSE, ČESTO I PATOLOŠKE DINAMIKE MOĆI IZMEĐU NASILNIKA I ŽRTVE. DA LI JE NASILJE U KNJIŽEVNOSTI ZA TEBE NEKA VRSTA OPSESIVNE TEME OKO KOJE GRAVITIRAJU OSTALE?
- Ne bih rekla da je nasilje ono što mi je bila primarna ideja, barem ne u procesu pisanja, no budući da bi kad god sam pisala negdje u životu lika došlo do nasilnih i tragičnih situacija koje su se činile logičnima, odlučila sam ih uključiti u priču. Možda ću zvučati pretjerano pesimistično, ali živimo u nasilnoj stvarnosti u kojoj je neprestano netko žrtva, a netko zlostavljač, sve više mi se čini da je to neizbježan dio života i možda čak dio prirodnog poretka. Svaki dan smo suočeni s nasiljem na koje smo, nakon toliko vremena, postali imuni. Gledamo ljude kako se tuku, svađaju, vrijeđaju i prijete jedni drugima, slušamo o ratovima i političkim manipulacijama kao da je to sasvim očekivano, naučili smo ne obraćati pažnju na takve stvari. A onda, barem jednom tjedno, čujemo da je netko negdje ubijen i to iz nekog potpuno apsurdnog razloga i pitamo se kako nitko to nije primijetio i prijavio prije nego je bilo prekasno. Moja opsesija nasiljem nastala je kao odgovor na ono svakodnevno, koje je zapravo mnogo strašnije od fiktivnog nasilja u književnosti.
KROZ ZBIRKU SE NEKOLIKO PUTA REFERENCIRAJU ILI OBRAĐUJU U KNJIŽEVNOSTI VEĆ OBRAĐENI MOTIVI: VALPURGIJSKA NOĆ, BAJKOVNI ELEMENTI, LIKOVI IZ POP-KULTURE. KAKAV JE TVOJ ODNOS PREMA EVROPSKOJ KNJIŽEVNOJ TRADICIJI?
- Svima nam se nekad desilo da nakon čitanja danima razmišljamo zašto je sudbina lika otišla u jednom, a ne u drugom pravcu. S vremenom sam naučila da je interpretacija književnosti, barem od strane čitatelja, jedno divno, maleno klupko onog subjektivnog. U mom svijetu je primjerice sudbina Ane Karenjine bila potpuno nelogična, a Ana je bila pretjerano naivna i u potpunosti isključena iz stvarnog života. Kad sam i sebe i Anu smjestila u isti vremenski kontekst, pomirila sam se sa njenom sudbinom. Imamo tu tendenciju da književnost i književna djela promatramo iz perspektive vremena u kojem živimo pa bi tragična sudbina ženskih likova danas bila interpretirana kao mizoginija, a usporena radnja i knjige u nekoliko tomova bismo zbog ubrzane dinamike današnjeg svijeta doživjeli kao autorovu besposlenost i potpunu otcijepljenost od stvarnosti.
NA SIMBOLIZMU I ARHETIPOVIMA
Usprkos tim razlikama, prava književnost počiva na simbolizmu i arhetipovima koji, onda kad je u potpunosti ogolimo od spoljašnjeg utjecaja, bukvalnog tumačenja i ličnog projiciranja, korespondiraju sa svakim vremenom. Zbog ovog i dan-danas rado čitamo djela pisana prije nekoliko stotina godina jer iako je društvo nešto drukčije, a stil života u potpunosti izmijenjen, suština čovjeka, njegovo traganje i njegova lična borba su univerzalne i svevremenske teme od nastanka civilizacije pa do danas.
Šumić: Za mene su lažni pisci oni koji pred sam proces stvaranja već imaju isplaniran zaključak
U PROLOŠKOJ PRIČI HOLI GOLAJTLI GOVORI O LAŽNIM PISCIMA KOJI NE UMIJU DA SLUŠAJU LIK. ŠTA ZA TEBE ZNAČI TO OSLUŠKIVANJE I KO SU TI LAŽNJACI?
- Vjerojatno će zvučati grubo, ali za mene su lažni pisci oni koji pred sam proces stvaranja već imaju isplaniran zaključak ili reakciju koju će čitatelj imati na kraju. Mislim da poanta književnosti nije i ne smije biti u namjeri da se iz svega izvede samo jedan zaključak ili da ona počiva na autorovoj pristrasnosti i ličnoj ideologiji. Kad je riječ o ličnoj ideologiji koju je autor predodredio već na početku, književnost gubi umjetničku vrijednost i umjetnički status mijenja propagandnim. Ako autor ima namjeru da šokira, izazove gnjev ili pak da čitatelju ponudi gotov priručnik tumačenja onog napisanog, smisao teksta se gubi jer likovi ne prolaze kroz uvjerljive životne procese i ne posjeduju potrebnu slojevitost. Ako psihologiju lika promatramo kao ljudsko tijelo, u slučajevima u kojima autor ima predodređenu interpretaciju, lik posjeduje samo kostur, a krv, meso i ostali organi ne postoje u takvoj konstrukciji. Slušanje lika je ono potpuno odvajanje od ličnog i spremnost da, iako bismo možda mi lično drukčije reagirali u određenim situacijama, prihvatimo da ta reakcija nije u skladu sa prirodom lika i njegovog okruženja. Kad pređemo preko te prepreke i dozvolimo liku da nas vodi kroz priču, a ne obrnuto, svako dešavanje, zaplet i razrješenje imat će smisla i bit će uvjerljivi, a čitatelj će imati prostor za potrebnu katarzu.
