Prije nego krenu u tzv. game, migranti mjesecima borave u prihvatnim centrima na području Unsko-sanskog kantona. Nakon nemilih scena, brojnih problema u proteklom periodu, situacija u kampu Lipa danas je znatno bolja.
Oko 600 muškaraca trenutno boravi u kampu Lipa. Mlađi, stariji, ponekad i maloljetni. Većina migranta je iz Pakistana, manji broj je Afganistanaca. Svi čekaju novu prilku da krenu ka Hrvatskoj. No, vrijeme se mijenja, ne u njihovu korist.
“Ne znam kada ću opet pokušati, jer išao sam dva puta, došao blizu granice, sljedeći put ću znati bolje. Novi sam ovdje, tek tri mjeseca boravim, ne znam tačno gdje da idem. U kampu je sada dobro, imam hranu, odjeću, ali svugdje ima problema za nas izbjeglice“, istakao je Ali, Pakistan.
Najteže im pada što su odvojeni od porodice. Rijetko se čuju. Roditelji koji su ostali u zemljama iz kojih su oni pobjegli, brinu stalno da li im je hladno, jesu li negdje u šumi, da li su uopšte živi. Ovaj Afganistanac govori kako je s porodicom posljednji put razgovarao prije desetak dana.
“Mnoge stvari im prolaze kroz glavu, i naravno kada nazovem budu jako sretni što sam dobro, što imam prijatelje ovdje, ali takav je život, ništa sada ne možemo uraditi. Ne znam gdje želim ići, samo negdje gdje su bolji ljudi, bolja zemlja, gdje god da je to, samo pronaći dobre ljude s kojima se može živjeti, i to je to“, rekao je Ajmal, Afganistan.
Iskustva su svima slična. Svi su više puta pokušavali ići u “game”, bezuspješno. Svi su doživjeli iste traume, udarce, smrzavanja, oduzimanja ono malo novca i odjeće koju su imali. Mnogi godinama pokušavaju otići odavde, i nemaju namjeru odustati, jer druge opcije nema.
“Mi moramo imati bolji život, miran život, i da radimo nešto, jer ovdje samo hodam uokolo već dvije i po godine, i ništa ne radim, a toliko sam toga mogao u životu uraditi za to vrijeme, a ovako, vrijeme prolazi, a ja ne mogu ništa“, rekao je Ajmal, Afganistan.
Krajem prošle godine, pod još nerazjašnjenim okolnostima, većina kampa Lipa, je zapaljena. Mukontrpno su uspostavljeni privremeni šatori na ovoj lokaciji, koji su ostali u funkciji do danas. No, uskoro se sve mijenja.
“Mnoge stvari im prolaze kroz glavu, i naravno kada nazovem budu jako sretni što sam dobro, što imam prijatelje ovdje, ali takav je život, ništa sada ne možemo uraditi. Ne znam gdje želim ići, samo negdje gdje su bolji ljudi, bolja zemlja, gdje god da je to, samo pronaći dobre ljude s kojima se može živjeti, i to je to“, rekao je Ajmal, Afganistan.
Iskustva su svima slična. Svi su više puta pokušavali ići u “game”, bezuspješno. Svi su doživjeli iste traume, udarce, smrzavanja, oduzimanja ono malo novca i odjeće koju su imali. Mnogi godinama pokušavaju otići odavde, i nemaju namjeru odustati, jer druge opcije nema.
“Mi moramo imati bolji život, miran život, i da radimo nešto, jer ovdje samo hodam uokolo već dvije i po godine, i ništa ne radim, a toliko sam toga mogao u životu uraditi za to vrijeme, a ovako, vrijeme prolazi, a ja ne mogu ništa“, rekao je Ajmal, Afganistan.
Krajem prošle godine, pod još nerazjašnjenim okolnostima, većina kampa Lipa, je zapaljena. Mukontrpno su uspostavljeni privremeni šatori na ovoj lokaciji, koji su ostali u funkciji do danas. No, uskoro se sve mijenja.
