Menachem Z. Rosensaft, pridruženi izvršni potpredsjednik WJC -a i Univerziteta Columbia, u intervjuu za N1 komentirao je trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini i na Balkanu s negacijom genocida. Rosensaft je nedavno napisao članak u kojem se osvrnuo na nekoliko važnih tačaka ove bolesti kako je naziva. Poricanje genocida posebno je opasno u kombinaciji sa rasizmom, fašizmom i drugim elementima mržnje i netrpeljivosti koji danas stvaraju još veće probleme u Evropi.
N1: Napisali ste opširan članak o negiranju genocida u BiH, a referišete se na izvještaj kojeg su uradili gospodin Graft i njegov tim stručnjaka, ako ih tako možemo nazvati, na više od hiljadu stranica koje navode šta se to desilo u Srebrenici 1995. Ako iko može osuditi šta je to bilo, a štaa nije genocid iz prespektive porodične, ali i pravne, to ste Vi jer ste rekli da ste dijete, sin, onih koji su preživjeli Bergen Belsen i Auschwitz. Koliko smo upoznati, Vaša supruga i dijete su dvoje onih koji su preživjeli Auschwitz. U ovom članku u detalje navodite elemente koji idu kontra ovog argumenta. Možete li nam ukratko reći zašto se ne slažete s ovim izvještajem kojeg je izdala Republika Srpska?
Mr: Hvala Vam što ste me pozvali. Mala ispravka, moja supruga je kćerka dvoje preživjelih Holokausta, ali ne Auschwitza. Historijski, negiranje historijskih činjenica jeste kako ozbiljan problem, tako i bolest. Pokušaj je to određenih pojedinaca da nanovu ispišu historiju iz političkih ili ideoloških razloga. Nažalost, izvještaj kojeg pominjete u pitanju, a kojeg je uradio i njegov tim, odbijam ih nazvati stručnjacima jest jednim dijelom dio ovog konkretnog trenda. Ovo nije pokušaj da se navedu činjenice ili da se utvrdi šta se dogodilo. Legitmna je to vježba, ali ono što se ovdje dogodilo jeste da je očigledno da su autori ovog izvještaja ušli u njega s unaprijed utvrđenim zaključkom, a to je zaključak da se genocid nije desio u Srebrenici. Šamar je to u lice kako historijskoj realnosti, tako i zakonski utvrđenim osnovama, nizom presuda i u ICTY-u i u ICC-u u Hagu. Za početak moramo odbaciti izvještaj kao neozbiljan pokušaj da se osiguraju historijske ili zakonske osnove za zaključak. Za mene je to problematično. Što se tiče same Srebrenice tu se radilo o ubistvu nekih osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka, uz prisilnu deportaciju pod istinski terorizirajućim okolnostima za nekih 20 hiljada žena, djece i starijih iz Srebrenice. Sud za sudom, panel za panelom, su proglasili da se ovaj konkretni horor smatra genocidom prema odredbama konvencije za sprječavanje i kažnjavanje zločina genocida. A to je tek početna tačka. Pokušaj da se to odbije, negira, prekroji, je nedopustiv.
N1: U Vašem ste članku naveli, referiraću se na to, da ste koristili izvještaj gospodina Robinsona, citiraću iz njegove naširoko korištene knjige: Na sudovima će biti da odluče u svakom slučaju da li je broj bio dovoljno veliki jer se u ovom izvještaju pokušava navesti da je broj ubijenih u Srebrenici nije bio dovoljno veliki da se to smatra genocidom?
Mr: Robinson je bio jedan od prvih komentatora konvencije i danas ostaje jedan od autoriteta. U interesu potpunog otkrivanja, on je bio direktor instituta Svjetskog židovskog kongresa i smatra se jednim od pravnih autoriteta u pogledu ljudskih prava u periodu 1994., 1995. Ali, ono što se desilo, da damo malo pozadine, jeste da je istina da je za Holokaust brojka nešto veća od 6 miliona, u Ruandi se radi o stotinama hiljada, tako da se postavilo pitanje da li se masakri i ubistva koji su se desili za vrijeme rata u Bosni 1990-tih mogu kvalifikovati kao genocid. A brojni su pojedinci zapravo bili optuženi za genocid iz različitih prilika za vrijeme tog rata. Postojala je diskusija da li je broj onih uključenih bio dovoljno visok da se to kvalifikuje kao genocid. Činjenica je da ni Konvencija, ni statut ICTY-a, ne postavljaju minimalni broj. Tako da je Robinson apsolutno bio upravu da je ovo stvar sudova da odrede. A ono što je sud utvrdio u ovom konkretnom slučaju, iznova i iznova, je da su okolonosti u Srebrenici sadržavale sve elemente za genocid. To je zakonski zaključak. Hajde da sada ovdje nešto malo pojasnim. Postoje dva zločina za koje se sudilo u vezi s mnogim počinjenim zločinima sa svih strana za vrijeme rata u Bosni, Jugoslaviji, koje su bile predmet Tribunala. To je bio genocid i zločini protiv čovječnosti. Greška je smatrati genocid gorim i ozbiljnijim zločinom od zločina protiv čovječnosti, jer su i to masovna ubistva, masovna silovanja i mučenja. Jednostavno, to su dva različita zločina sa dvije različite definicije. Ipak, greška je misliti da ako je neko kriv za zločine protiv čovječnosti, ali ne i za genocid, da je ta osoba odjednom postala neka bolja vrsta ljudskog bića. Ona je i dalje masovni ubica. To je samo pojašnjenje. Ali, u vezi sa izvještajem, ono što je problematično jeste da se na bavi samo brojkama, ako je to sve onda bi to bio akademski argument i to je argument za kojeg su neki pojedinci smatrali da bi drukčije trebao biti određen, da se Srebrenica zapravo trebala okvalifikovati kao zločin protiv čovječnosti, a ne genocid. Sud je mislio drugačije i ja sam se svim srcem s njim složio. Ali, ono što je izvještaj ovdje uradio jeste da je išao puno dalje, zapravo pokušavajući da oslobodi paravojne snage RS odgovornosti za užasavajući zločin, time što se vrijeđala žrtva, sud proglasio nelegitimnim, itd. To je u suštini cijeli izvještaj okarakterizovalo smiješnim, jer se ne bavi činjenicama i jednostavno je pokušaj da se lažira historija.
N1: Još jedan element ovdje, a Vi ste pravnik i ovo je pravno pitanje za Vas – kada je bivši visoki predstavnik za BiH donio izmjene krivičnog zakona BiH u kojem se navodi da je negiranje genocida, veličanje ratnih zločina, kažnjivo po zakonu, mnogi su ovdje u BiH rekli da je to jedinstven zakon za BiH, da nigdje drugo u svijetu ne postoji to da se negiranje genocida, veličanje zločina, govor mržnje ne koristi u zakonima širom svijeta. Da li je to istina, da li imamo zakonske elemente u drugim sistemima ili državama, koji se time bave?
Mr: Za početak, postoji dosta država počevši od Njemačke i Austrije, ali i drugih evropskih zemalja, gdje je negiranje Holokausta zločin kažnjiv pritvorom i jako visokim kaznama. Tako je u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, ali i brojnim drugim zemljama. Tako da je sigurno da ovo nije fenomen jedinstven samo u Bosni. Ovo je stvar koju bosanske vlasti i sudovi moraju odrediti. Ali, poprilično ima veze s pokušajem da se u suštini oteža negatorima Holokausta ili onima koji negiraju genocid da se jednostavno pokušaju sakriti iza nekog oblika slobode govora. Određene forme slobode govora su neprihvatljive. Zakoni su u brojnim zemljama odredili da negiranje Holokausta spada u ovu kategoriju.
