Veliki sportski radnik, rukometni fanatik, jednostavno, Muća, bio je prepoznatljivo lice cazinskog i bosansko-hercegovačkog rukometa.
Ljubav prema rukometu je prenosio na mlade cazinske rukometašice i rukometaše, a njegove najbolje generacije su bile poslijeratne generacije Ženskog rukometnog kluba „Krajina“.
Neumorni trener koji nije prihvatao poraz donio je u Cazin neka od najsjajnijih odličja u ženskom omladinskom rukometu. Uslovi za rad, kada se uporede sa današnjim, bili su veoma loši. Treniralo se na betonskom igralištu Alinac i po kiši i po suncu, igralo na dva gola, a samo je jedan imao mrežu. Treniralo se i u hali Cazinke na tvrdom podu koji je bio izbušen na desetak mjesta, a na još toliko mjesta je krov prokišnjavao.
Kod Muće nije bilo izgovora za nedolazak na trening ili za nezalaganje na terenu. A, volio je dobru šalu i dobru muziku. Govorio nam je da „ne igra dres, već srce“ kada smo pitale da dobijemo neki broj dresa.
Muća je mlade rukometašice učio zajedništvu, prijateljstvu, stalnoj borbi i upornosti. Naučio nas je da je život borba Davida i Golijata, ali da nikad ne odustanemo. Danas, kada je veliki učitelj otišao, dužni smo da kažemo: Hvala ti, treneru, za sve.
Tvoje zlatne kadetkinje i juniorke
