On je govorio i ostalim dosad nepoznatim detaljima iz svog privatnog života i karijere. U razgovoru s Emelom Burdžović, nije se štedio otkrivši pikanterije o kojima rijetko javno govori.
''Kao čerga idemo na more, gdje mi dođemo, bude dosta galame, male djece. U Tučepima za prvomajske praznike, uzeo sam unuke, iznajmili smo bicikle i već je bio pao mrak. Vratili smo bicikle i mene je u međuvremenu zaustavio jedan momak, to je trajalo jednu minutu.
Okrenuo sam se, a njih nema. I onda sam produžio dalje i nađem kćerku i zeta. Pitali su me gdje su djeca. Frka je trajala jedno sat vremena, supruga je htjela da zove policiju. Uhvatila me panika, ali našli smo ih, sreli smo ih na tom šetalištu. Moguće je da ministar sigurnosti izgubi unuke. Ali sam ih i našao'', rekao je dobro raspoloženi ministar Mektić.
Priznao je da političare prezire. U moru sličnih, nije želio izdvojiti ni sebe
''Prezirem političare i sebe kao političara jer sam imao mogućnost i šansu i narod mi je to debelo platio, a nisam uspio nešto da napravim. Naša politika se bavi nekim nepotrebnim stvarima, sve više zavađa. Nije politika koja je u službi građana. Kako bi ja mogao da podržavam jednu takvu politku? Ni sebe ne bih izdvojio. Jako sam kritičan, nisam zadovoljan s onim što sam učinio, a imao sam stvarno namjeru da učinim jako puno, da pokrenemo neke stvari. Ne mogu da kažem, da oprostim i sebi kad vidim da mladi građani odlaze iz BiH, a mi ništa ne poduzimamo'', poručio je gost Večernjeg studija.
Priznao je i da su pozicije političara udobne
''Jako udobna pozicija, političari imaju jako puno privilegija. Većina se naših političara obogatila, neki čak i enormno. Ukoliko radite lošije u interesu građana, onda ste sve bogatiji. Vidite naše ljude koji su konstantno u politici, da su to nevjerovatno bogati ljudi. Sažalijevam one koji moraju na biro. Mislim da je to bila jedna neumjesna izjava koja ne priliči političarima, kad dođete u politiku morate biti svjesni da ne možete tu biti do kraja života. Nisam opterećen tim pitanjem i tim problemom. Da je nekako stvoriti nekakav pravni okvir da jedan čovjek ne može trideset godina biti u politici, to bi bila prava stvar'', ocijenio je on.
A kad sebe i svoje javne nastupe gleda na televiziji - osjećaj je čudan.
''Kad gledam sebe. kažem - šta ovaj priča, čudim se sam sebi. Možda u politici bolje prolaze političari koji ne govore istinu. Nastojao sam da budem u potpunosti iskren, ne pripremam se uopšte za konferencije koje sam imao. U momentu povežem neke stvari, nadođe mi, lupim to što lupim'', poručio je on.
Djetinjstvo je bilo sretno. Rođen na selu, morao se buditi rano kako bi stigao u školu na vrijeme
''Rođen sam u jednom zabačenom selu, oko 25 kilometara udaljenom od Prnjavora. Tu sam završio četverorazrednu školu. Ja sam čini mi se, bio sam završio osnovnu školu kad je u moju školu došla struja. Kad sam krenuo u peti, šesti i sedmi razred, 18 kilometara je bila udaljena škola. Ujutro poranimo oko pola 5, dok krenemo nazad kući, na dva mjesta igramo lopte, ljeti se kupamo. Majka u jednoj ruci drži glavU, a u drugoj lampu da pišem. Imam lijepa sjećanja'', prisjetio se.
