Može doprinijeti uspjehu i pobjedi, ali može dovesti do gubitka i poraza. Stoga su odani i povjerljivi saradnici u ratu kao biserne školjke koje imaju neprocjenjivu vrijednost. Jedna od takvih “školjki”, koju je još početkom rata uočio i za bliskog saradnika uzeo komandant Nanić, bio je i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove u 105/505. brigadi. Koliko je Bašić bio odan generalu Naniću, pokazuje i činjenica da su na istom lokalitetu i u razmaku od nekoliko minuta obojica izgubili život. Ove godine navršava se 23 godine od pogibije Mehe Bašića, velikog stratega i izuzetnog poznavaoca terena na širem rejonu Suhe međe, na kojoj je 105/505. držala linije i vodila niz uspješnih borbenih akcija.
Meho Bašić (sin Miralima i Emine) rodio se 1949. godine u Bužimu, u naselju Zaradostovo. Osnovu školu završio je u Bužimu, a Srednju elektrotehničku u Bihaću. Do izbijanja rata radio je u Elektrodistribuciji Bužim. Iako je nastupao i za raniji bužimski fudbalski klub “Napredak”, bio je aktivan član OFK “Bratstvo” Bužim od njegovog osnivanja 1971. sve do 1992. godine. Prilikom obavljanja borbenih zadataka koristio je kodno ime “Lovac”. U završnoj godini rata lakše je ranjen 17. aprila u području Metle na velikokladuškom ratištu. Poginuo je 5. augusta 1995. godine na Ćorkovači, u rejonu Vijenca. Posthumno je odlikovan ordenom “Zlatni ljiljan”, te unaprijeđen u čin majora Armije Republike Bosne i Hercegovine. Otac je sina Kemala i kćerke Arijane.
IZUZETAN LOVAC I POZNAVALAC TERENA
Jedan od najbližih Mehinih saradnika Zijad Nanić tvrdi da je Meho bio izuzetno važan u cijeloj strukturi brigade i njenom funkcioniranju. “To njegovo životno iskustvo bilo je od ogromne važnosti za sve nas. Još prije rata bio je na glasu kao jedan od najboljih lovaca u Bužimu i šire, sve do Žirovca i Gline u Hrvatskoj. Dobro je poznavao teren i imao sigurno oko. Neki njegovi pogoci i danas se prepričavaju u lovačkim društvima. Lovačko iskustvo bila mu je preporuka za ono što će uslijediti. Od samog početka rata družio se s momcima iz ‘Hamzi’ jer su dvojica braće Fikret i Ismet bili u toj jedinici, tako da je preko njih imao kontakt s prvim vojnim jedinicama. Nakon što sam postavljen za pomoćnika za bezbjednost u Štabu Teritorijalne odbrane Bužim, jedan dan sam otišao kod njega jer sam znao da je on bio u rezervnom sastavu Državne bezbjednosti.
Tad sam mu rekao da želim da me malo uputi oko svega jer je to meni tad bila velika nepoznanica. I on meni kaže: ‘Haj sutra ću ja doći pred komandu pa ćemo malo obići teren.’ I tako smo otišli do Dobrog Sela. Toliko me provodao po terenu da sam ‘spao’ s nogu. Tu smo se malo bliže upoznali. Bilo je to vrijeme dok je još komandant ŠTO bio Esad Velić. Meho se u to vrijeme nije mnogo uključivao. Dolaskom rahmetli Izeta Nanića na čelo ŠTO Bužim, njih dvojica su se jednom negdje slučajno sreli. Kao dobar poznavalac topografskih karata, komandant Nanić analizirao je kartu i pravio plan za neku aktivnost. Tu se uključio Meho i sugerirao komandantu na detalje s karte koji ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu jer su se u međuvremenu prokopali neki šumski putevi koji su na karti odranije bili označeni kao kozije staze. Vidjevši da Meho dobro poznaje teren, odmah ga je prigrlio u komandu kao čovjeka koji može biti od pomoći za sve ono što će uslijediti. Tako je Meho imenovan za pomoćnika za obavještajne poslove, gdje je bio od velike pomoći komandantu Naniću. Na vezi je dugo vremena držao ‘Gazije’, izviđački vod koji je imao ulogu prikupljanja podataka s terena. Jedino nije volio pisati izvještaje za brigadu i korpus. On bi komandantu ispričao šta i kako je bilo, a izvještaj je uvijek pisao neko od referenata. Ali što se tiče terena, izvidjeti, procijeniti, tu je doista bio izvanredan”, navodi Nanić.
Postoji cijeli niz zanimljivih situacija koje se vezuju za Mehu. O tome Zijad Nanić kazuje: “Sjećam se kad smo on i ja poslali neke grupe u izviđanje, pa je jedna grupa ‘zabasala’. I onda Meho kaže preko motorole Remzi Mulaliću: ‘Znaš gdje sam ja prije dvije godine ubio onog srndaća?! E tu dođite, tu ću vas čekati.’ Onda smo mi to poslije prepričavali. Njih dvojica znaju gdje je ubijen srndać, a ne zna cijela Srbija. Smijali smo se toj situaciji. Ali su oni ubrzo ‘izbasali’ kad im je on to rekao. Često je znao otići na Ćorkovaču u rano proljeće za sunčanog vremena, pa ga nema dugo. Kad je zgodno, izvidi nešto i tako. Pa onda dođe crn k’o Arap. Jednostavno je volio prirodu, u duhu istinskog lovca.”
U Mehine terenske sposobnosti više se puta uvjerio i Nermin Šabić, borac iz “Hamzi”, koji još pamti Mehine upute i pojašnjenja iz vremena Februarske ofanzive na Spahića Glavici kod Bihaća. Kako kazuje, Meho je na jednostavan način znao običnim borcima objasniti kako da se u svakom momentu orijentiraju i pomoću koje kote da se domognu sigurnog terena ako bi se izgubili. Od svih susreta, kaže da mu je najzanimljiviji bio onaj kada se s Mehom dovezao na zarobljenom tenku u akciji “Breza 94”. “Pitam ga ja: ‘Majstore, kakve su kočnice’, a on mi odgovara: ‘Haj sjedi pa ćemo vidjeti kad krenemo.’ S Križa je do Bužima dovezao taj tenk, koji je poslije nazvan Vitez i koji je korišten na Ćorkovači tokom Druge autonomije i u operaciji ‘Sana 95’”, prisjeća se Šabić.
IZVIĐAČ SA ŠESTIM ČULOM
Meho Bašić bio je realizator velikog broja izviđačkih akcija koje je izvodio u dogovoru s komandantom Nanićem. Sva ta izviđanja u kojima se išlo i po pet-šest kilometara iza neprijateljskih linija otvarala su niz mogućnosti. Njegove vizije odlaska u dubinu bile su priprema za ostale jedinice 505. brigade u akcijama koje su slijedile. Jedan od Mehinih saradnika bio je i Fikret Kauković, koji o saradnji s Mehom kazuje: “Meho i ja smo sarađivali u prvoj godini rata. Tad je on bio u ‘Hamzama’ i često smo nas dvojica išli u izviđanje. On je mene uzeo pod svoju zaštitu. Kad je rat počeo, on je imao 43 godine, ali je bio izuzetno fizički spreman. Imao je nevjerovatne lovačke i streljačke sposobnosti. Svojim očima sam gledao kad cigaretu na nekih petnaestak metara dva-tri puta zaredom pogađa metkom iz pištolja. Ne znam da sam pored roditelja imao boljeg savjetnika u životu. Prihvatio me kao sina, usmjeravao u raznim situacijama, a ja sam ga doživio kao učitelja i mentora. Između nas dvojice bila je neka veza, poput telepatije, i uvijek smo djelovali sinhronizirano. Bilo je u njemu nešto što je kod drugih izazivalo poštovanje. A, s druge strane, nije patio od veličine, bio je toliko skroman i susretljiv da se s njim u svakoj situaciji moglo normalno komunicirati. Sa svim osobinama koje je posjedovao bio je prava osoba za poziciju koju je obavljao u brigadi.”
Kauković se prisjeća i nekoliko situacija koje su mu najdublje ostale u sjećanju kada je u pitanju Meho Bašić. “Jedne prilike bili smo u izviđanju. Kad smo se osamili od ostatka grupe, naišla je lisica. U tom smo se momentu nalazili svega pedesetak metara od srpskih položaja. U jednom trenutku Meho je digao pušku na lisicu. Potom je zastao i pogledao na četničke položaje. Tad sam mu u očima vidio onu lovačku strast, koja se može vidjeti kod strastvenog pušača, ali situacija je bila takva da nije mogao pucati”, ističe Kauković.
Fikret Kauković je s Mehom više puta prolazio iza neprijateljskih linija. Kad god je bila kakva akcija, kako kaže, on bi ga konstantno uzimao sa sobom. O tome priča: “Nas dvojica smo se uvijek izdvajali iz grupe i odlazili svojim putem. Prije osvajanja Ćorkovače, tri ili četiri puta prolazili smo kroz srpske linije. Nije to još bila uvezana linija, bilo je dosta šupljina koje smo mi vješto koristili. Njega su krasili izuzetna smirenost i snalažljivost. Bio je 100% siguran u sebe i u teren. Na jugu i jugoistoku poznavao je teren sve do Ivanjske. Početkom rata djelovao je tenk sa srpske linije od Santračeve Glave pa do Ćorkovače. U vidnim danima znao je ‘rasćuhati’ sve zemunice na okolnim položajima. I mi smo jedne prilike išli tamo iza Nikolićke, Latinovca i Ćorkovače, koje su u to vrijeme bile u srpskim rukama. Išli smo u izviđanje kako bismo uništili taj njihov tenk. Zatim smo dolazili pod Kedića Glavicu iza četničkih linija. Ja sam bio mlad i lud, a on je bi zreo. Imali smo zadatak izvidjeti, a to je često bilo teže nego sama borba.
Sve su to bile pretpostavke za ‘Munju 93’ i neke druge akcije. A njegova uloga u ‘Munji’ najviše je došla do izražaja kada je u jednom trenutku zaškripalo po dubini, gdje su ‘Hamze’ i ‘Gazije’ bile zaglavile. ‘Hamze’ su ušle u dubinu, obavile dio posla, nisu uspjeli sve, a onda je uslijedilo izvlačenje koje nije išlo po planu. Komandant nije imao više koga poslati jer su već svi bili u stroju. Meho je kao obavještajac bio na liniji, a ja sam bio ranjen. Pogledao nas je, sugerirajući nam da od nas dvojice očekuje da obavimo taj zadatak. I krenuli smo Meho, ja i još neko iz komandantove pratnje. Kad smo pošli, ‘Munja’ je već bila poodmakla, jer je akcija počela ujutro u 6, a tad je već bilo oko 8 ili 9 sati. I riješili smo mi tu rupu na Kukuljici, ali je nismo uspjeli zauzeti. Ali ono što je bitno jeste da je Meho bio posljednja tačka prilikom izvlačenja naših boraca. Pomogao je u izvlačenju ‘Hamzi’ i ‘Gazija’, pogotovo ‘Gazija’, koje su bile otišle najdublje iza srpskih linija. Izišli smo oko 15 sati na našu teritoriju, na Ćorkovaču. Meho je bio spreman ostati posljednji. Sve vrijeme pratio je i koordinirao izvlačenje. Da u tom momentu nije bio takav čovjek tu, mnogo bi naših ljudi stradalo. U tom smislu, može se kazati da je Mehina uloga u ‘Munji’ bila doista velika.”
“DESNA RUKA” KOMANDANTA NANIĆA
Remzija Mulalić poznavao je Mehu još od prije rata, kada su zajedno lovili. “Sa svakim je bio dobar, ali je imao ljude koje je posebno volio. Bio je jedan od najbližih saradnika Izeta Nanića, njegova ‘desna ruka’. Sa svojih 27 godina, Izet Nanić je početkom rata još bio relativno mlad. Nastranu to što je bio vrlo nadaren, spreman i ostalo, ali on se s Vojne akademije vratio u sredinu u kojoj nije poznavao puno ljudi i mnogima je bio posve nepoznat. Međutim, Meho je izuzetno poznavao ljude u Bužimu i široj okolini, skoro svakog čovjeka u glavu, jer je dugo godina radio kao električar, bio lovac i igrao nogomet. Ne samo da je poznavao nekog čovjeka već je često znao i njegovog oca i djeda i njihov porodični mentalitet.
Druga stvar, on se volio družiti s ljudima. Gdje god bi došao, tu je bila odlična atmosfera. Bilo da je riječ o lovu, ribolovu, turniru, uglavnom je uvijek bilo zanimljivo biti u njegovom društvu. A kad je streljaštvo u pitanju, nije mu nadaleko bilo ravnog. On ispuca u drvo i kaže: ‘Dečki, ne drvo gađati, nego rupu!’ Nisi li ti pogodio rupu, nisi ti nikakav strijelac. Sjećam se da su nam prije rata dolazili u posjetu neki Hrvati iz Gline, na Žuti put na neko druženje, i u jednom momentu kaže Meho: ‘Idemo gađati.’ Kaže jedan Hrvat: ‘Gađamo sešir sa sačmom.’ Kaže njemu Meho: ‘Ne sačmom, nego kuglom.’ Bili su tu još i Fikro Bašić, Rasim Topalović Hadžija, ja i još neki. I oni bacaju šešir, a mi ga s lahkoćom pogađamo, pa nam kažu: ‘E jeste kuglaši’”, sjeća se Mulalić.
Meho Bašić je kao pripadnik Državne bezbjednosti početkom rata još vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”. Nekoliko mjeseci mu je trebalo da shvati kakvo zlo sprema srpski agresor. O tome Mulalić kazuje: “Malo ko je u Bužimu znao da je Meho bio u Državnoj bezbjednosti i da je dužio pištolj ‘Škorpion’. Početkom rata on je istinski još vjerovao u onaj sistem. Nikako nije mogao shvatiti da bi čovjek na čovjeka pucao. Sjećam se, mi ono u početku hodamo, organiziramo se, i on nama kaže: ‘Šta vi glumite?’ Međutim, kad su prve granate pale na Bužim, pa pogodile neku kuću u čaršiji, kad ti eto Mehe u Čavu, gdje je bio stacioniran PDV ‘Hamze’. Mi se samo vratili s terena, umorni, gladni i žedni, a on nosi punu konjsku ‘strunjicu’ različite municije. Kaže: ‘Dečki, primate li me u ekipu!?’ Mi smo svi ostali bez riječi. Kaže da do danas nije vjerovao da bi pucao na čovjeka, ali kad je doživio da njegov sin Kemo plače u podrumu zbog granata koje padaju, shvatio je da nije čovjek koji će plakati u podrumu, i tako je krenuo s nama.”
Remzija Mulalić je s Mehom proveo dosta vremena i u toku rata. Često su odlazili u izviđanje. Kako kazuje, Meho ih je znao voditi iza četničkih linija, pa bi s druge strane posmatrali Nikolića Glavicu, na kojoj su bili srpski položaji. U Mehinoj blizini bio je i u vrijeme njegove pogibije. “Ja sam se s Mehom rastao pet minuta prije njegove smrti. S Nanićem sam se vidio nekih pola sata prije nego će poginuti. Mi smo se tog 5. augusta ujutro sreli kod prislušnog centra na Ćorkovači. Jutro je bilo svježe. Nanić je došao nekim džipom. Kad je izišao, upitao nas je: ‘Momci, šta ima, kakve ste volje?’ Ja sam bio pomoćnik komandanta za logistiku u 4. bataljonu, čiji je komandant bio Suljo Mirvić. Meho Bašić i ja smo Naniću predložili da idemo dionicom po kosi. I nije nam kazao da naš prijedlog ne valja, nego nam je, da nas ne povrijedi, mudro odgovorio: ‘Dobra je ta zamisao, ali ima još bolje rješenje.’ I onda nam je obrazložio svoj prijedlog.
Kasnije smo Meho, Hamdo Mustafić i ja s četom Sede Šekića dobili uputu od komandanta Nanića da idemo u smjeru sela Devetaci. Kaže: ‘Vi dobro znate ove šume i staze, kad stignete, javite mi se da vam pošaljem još dvije čete da možete ući u selo.’ Kad smo došli do onog mjesta gdje je Meho poslije poginuo, kažem ja Mehi: ‘Hajmo ostati ovdje s nekoliko ljudi u osiguravanju terena.’ Veli on meni: ‘Daj, bolan, vidiš da su oni već gotovi!’ A stvarno, hrvatska avijacija već je tukla jednu raketnu bazu u Šumarici. Međutim, mi dolazimo do kote Hleb. Tu je šezdesetak četnika bilo u Devetacima u pripravnosti. Pola je njih kamionom krenulo cestom na jednu okretaljku, a druga polovina uz Vijenac, prema nama. I mi smo se s njima susreli. Ovaj naš borac ispucao je jednom četniku po stomaku i on, kako je padao, sasuo je rafal metaka u zrak, ali je jedan metak pogodio jednog našeg borca u nogu. Tu je jedan četnik bio ranjen, a jedan mrtav. U tom momentu kaže meni Meho: ‘Remzo, odoh ja nazad.’ Pitam ga: ‘Što sad nazad?’ Kaže: ‘Da se izvrši sječa onih stabala što su oborena preko puta kao barikade. Treba se ovaj put uspostaviti da može ići sanitet ovamo dolje. Bit će tu danas svašta. Evo imamo i ranjenih. Dajte mi dva-tri borca sa slabijim naoružanjem.’ Njemu je Sedo dao vojnika. Kažem mu ja: ‘De uzmi pušku od ovog ranjenog.’ Kaže: ‘Mogao sam.’ I on je bio pošao jedan korak ili dva i onda se nasmijao iz vrh glasa i rekao da neće. Pitam ga: ‘Zašto?’ Kaže: ‘Ja imam 6 metaka u svom kolutašu, a ti imas 30 u pušci. Ti smiješ promašiti, a ja ne smijem.’ I, držeći u ruci štap od dva metra, otišao je od nas. Nekih 5 minuta poslije toga je zapucalo iza nas. Puca, čuju se rafali. Nedugo zatim dotrča jedan vojnik i kaže: ‘Poginuo je Meho.’ Onda je Hamdo rahmetli javio ostalima, a Alija Osmanović mu je odgovorio: ‘Poginuo je i onaj što ide sa mnom.’ To je značilo da je i Nanić poginuo.”
ČOVJEK NASLUTI SVOJU SMRT
Supruga Mirsada kaže da je Meho mogao izbjeći odlazak u rat jer je bio dijabetičar i doktori su mu preporučivali da ne ide. Međutim, njemu ni na kraj pameti nije bilo da bude kod kuće. O Mehinoj saradnji s komandantom Nanićem, kojeg je Meho od milja zvao Bego, ona govori: “Nanić i Meho su se puno družili. Meho je imao šećer, pa sam ja bila tu da mu odnesem jesti kad mi javi. Uvijek sam nosila za njih više. Ja sam početkom rata nabavila 100 kg kahve, a Meho je to svakom kazao, pa je vojska često navraćala. Dva-tri dana prije napada na Bosansku Krupu kupio je dvije tone soli za srne. I to je kazao svima. Kad se pročulo za to, narod je navalio, tako da smo ubrzo podijelili svu tu so. On je bio darežljiva osoba, sve bi dao drugima.
Često je znao dovesti ljude iz komande kući na ručak ili večeru. Jednom je i Dudaković bio na iftaru. Interesantno je da su i u najtežim trenucima i Meho i komandant Nanić bili vedri i nasmijani kao da uopće nije rat. Uvijek su djelovali opušteno i nasmijano, i svima oko sebe ulijevali su nadu u pozitivan ishod rata. Mehu su voljeli i unproforci i vojni posmatrači. Kad je ranjen, svi su plakali. Sjećam se kad ga pitaju treba li mu šta, a on skromno odgovara: ‘Ne treba ništa.’ Ne bi on rekao da nešto treba za živu glavu. Uvijek je bio zadovoljan sa svim. Jedan sugrađanin mi je kazao da je Meho bio toliko skroman da je poginuo s komandantom Nanićem kako se ne bi obraćala pažnja na njega. I zbilja, takav je bio čitav život. Nije nikad patio za novcem, za velikom plaćom. Bio je zadovoljan s deset maraka. Uvijek je govorio: ‘Najbogatiji si kad nemaš ništa, a ništa ti ne fali.’ Godinama nakon toga sam shvatila tu njegovu mudrost.”
Mirsada kaže da najviše pamti dan prije Mehine pogibije, kada je posljednji put svratio kući. Sve je, kako kaže, slutilo da će se s njim nešto desiti. “Danima se pričalo da će biti čišćenje Autonomije i da će jedinice 5. korpusa napasti Veliku Kladušu. A ja dvije-tri noći čujem Mehin džip kako dolazi s južne strane. I te noći je došao iza ponoći, već je bio nastupio 4. august. A prije na dva-tri dana on meni kaže: ‘Ženo, što ja sanjavam svog oca. Znaš, ovaj rat, nit’ ko kome uči.’ Kažem ja: ‘Reći ću ja sestri da mu prouči Jasin.’ I prošao jedan dan, a on meni opet kaže: ‘Jesi li ti rekla sestri da ona prouči babi?’ Rekoh: ‘Da ga nisi opet sanjao?’ Kaže: ‘Jesam.’ Pitam: ‘Kako si ga sanjao?’ Kaže: ‘On na Ćorkovači u vojničkom odjelu, nosi vojničku pušku, hoda na jedno 10 metara od mene i samo mene gleda i blago mi se smije.’ Tu noć kad je došao, ja svu noć nisam spavala, ne zbog umora već što osjećam da on ne spava. Osjetila sam da se muči, ali sam se pravila da spavam. Ujutro u pola pet on ustao i otišao na balkon i sluša žestoku pucnjavu na velikokladuškom ratištu. Uz kahvu mu kažem da se priča da će biti velika akcija, a da u našem autu nema goriva. Ja kupim, a neko uvijek izlije.
Kaže: ‘Šta će tebi gorivo?’ Pa ako bude trebalo bježati, kud ću s djetetom u kolicima, nit bježati nit ga ostaviti. Kaže on: ‘Ženo, nema bježanja nikud. Izbij to sebi iz glave.’ I to jutro kažem mu kako mi sve ovo ne miriše na dobro i da ću dok ustanem otići sebi kupiti goriva. Kaže on: ‘Imaš pun rezervoar goriva, natankao sam ja.’ To kad je rekao, ja sam pretrnula. E onda sam se još dodatno nasikirala kad sam shvatila da je i on zabrinut kao nikad. Voljela bih zaplakati, ali se suzdržavam. Kaže on: ‘Bit će akcija.’ – ‘Ali neće biti na Kladuši. Ti i komandant dođete svaku noć odozgo’, uzvraćam ja. Kaže on: ‘E morat ću kazati komandantu da te stavi u diverzante jer si skontala gdje će biti akcija.’ Otišao je oko pola šest, a onda se opet vratio oko pola devet. Hoda u alpinkama po kući. A meni čudno. Pitam ga što se vratio, a vidim da ni on ne zna zašto se vratio. Hoda nešto po kuhinji. Kaže: ‘Nemoj Keme ostavljati vani, dizat će se avioni s Udbine. Neka bude u skloništu.’ I on ode. Nije prošlo ni sat, a on opet došao. Baš se stalno vraćao. Vidim, šuti, nekako zabrinut, samo mi govori: ‘Čuvaj djecu, može svašta biti danas.’ Po njega je došao džip. Kad je krenuo, djeca su sjedila na dvorištu. Pitao je Kemu gdje mu je novčanik, a on mu odgovorio da je kod mame. Još mu je samo rekao: ‘Čuvaj novčanik, kad se vratim, svi skupa idemo na more.’ Sutradan je poginuo.”
Ali, ono što supruzi Mirsadi svake godine pred obilježavanje njegove pogibije dolazi u sjećanje jesu Mehine riječi u kojima kao da je predosjetio svoju i komandantovu smrt. “Kad sam ga pitala hoće li poslije rata nastaviti raditi u Elektrodistribuciji, on je sjetno odgovorio: ‘Kad stane rat, neću, ženo, nigdje raditi. Bego i ja ćemo sebi ograditi komad zemlje na Ćorkovači i tu provoditi vrijeme.’ I zbilja poginuše na tom lokalitetu. Komandantova supruga Sefija i ja smo jedne godine išle na mjesto pogibije. Ondje su bila ograđena mjesta gdje su njih dvojica poginuli”, sjetno završava Mirsada.
Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile. Poginuo je sa svojim Begom, nedaleko od mjesta na kojem je nakon rata imao želju provoditi preostale dane i godine života.
