Spaho je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu (1902.), a Pravni fakultet u Beču (1906. god.). Doktorski ispit je polagao krajem 1907., a 1908. je promoviran u doktora pravnih nauka.
Na početku se posvetio sudačkom zvanju, te je 1906.-1908. godine bio sudski prislušnik, a do 1910. godine advokatski pripravnik, bilježi historija. I njegov otac se bavio pravom, ali onim šereijatskim, i poznato je da je bio kadija u Jajcu.
Šućur Allahu
Na političku scenu Mehmed Spaho snažno je stupio 1919. godine nakon Prvog svjetskog rata, uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kada je, kako bilježi britanski historičar Noel Malcolm, "bilo jasno da je bosanskim muslimanima potrebna snažna politička organizacija koja će štititi njihove interese". Jugoslavenska muslimanska organizacija je osnovana u februaru 1919. godine u Sarajevu, a "muslimani u Bosni i Hercegovini su većim dijelom bili skloni stvaranju jugoslavenske države".
Međutim, unutar JMO je bilo raznih struja. Tadašnji predsjednik, muftija Ibrahim Maglajlić, po kojem će biti nazvana buduća medresa u Banjoj Luci, biješe sklon prosrpskoj, jedinstvenoj i centraliziranoj Jugoslaviji za kakvu se zalagao srpski politički prvak Nikola Pašić.
Maglajlić, a ne samo on, je zastupa takvu politiku iako je ministar u Vladi Srbije Stojan Protić još 1917. godine predlagao da se "problem" bosanskih muslimana "riješi" programom prisilnog pokrštavanja i pokolja!
Kako "narod nije blećak", na kraju je, ipak, prevladalo Spahino mišljenje. A on je smatrao da "Bosna treba nastojati da očuva svoj identitet kao autonomna jedinica u jugoslavenskoj državi".
Kako bilježi rahmetli Atif Purivatra, kada je u novembru 1920. godine održani izbori za ustavotvornu skupštinu u cijeloj Jugoslaviji, na kojima će se odlučiti o budućoj strukturi jugoslavenske države, Spahina stranka je osvojila gotovo sve muslimanske glasove u Bosni i Hercegovini, i na taj način stekla pravo na 24 zastupnička mjesta u skupštini.
Narod je, tvrdio je rahmetli akademik Muhamed Filipović, tada govorio:
"Selam alejk, muftija, šuplja ti je kutija. Šućur Allahu, mi smo za Spahu".
Čuvao Bosnu
Prema Malcolmu, Spahi je tih godina najviše bilo stalo da ublaži udarac agrarnih reformi zadan muslimanskim zemljoposjednicima. Ta reforma je pogodila otprilike 4.000 muslimanskih zemljoposjedničkih porodica, "od kojih su neke pale na prosjački štap".
Jasno je da je ta "reforma", također, imala prekrivene namjere protiv Bosne. Spaho je uspio da zemljoposjednici dobiju novčanu nadoknadu za zemlju, ali je ona bila ispod tržišne cijene. Ipak, treba naglasiti da je veći do muslimanskog stanovništva nije pripadao zemljoposjedničkoj klasi, te da nisu imali mnogo zemlje.
Spaho se na Ustavotvornoj skupštini borio da očuva regionalno-administrativni identitet Bosne i Hercegovne, u čemu je donekle uspio.
Da bi to ostvario morao je čak podržavati centralistički Vidovdanski ustav. Drugog rješenja, bilježi Malcolm, nije bilo jer je vođa vodeće hrvatske strane "glupo povukao sve svoje poslanike iz skupštine". Teritorij Jugoslavije je podijeljen na 33 oblasti, granice Hrvatske su nestale sa karte, ali su granice Bosne i Hercegovine očuvane. Upravo zahvaljujući mudroj politici Spahe.
"Zahvaljujući Spahinim nastojanjima, Bosna i Hercegovina biješe jedini konstitutivni element Jugoslavije koji je na taj način očuvao svoj identitet", bilježi britanski historičar u "Povijesti Bosne" (Erasmus Gilda, Zagreb; Novi Liber, Zagreb; Dani, Sarajevo, 1995.).
Dok su dvadesetih godina prošlog stoljeća rasle napetosti između unitarista i njihovih protivnika, Spaho je bio član nekoliko nestabilnih vlada.
Često je sarađivao sa slovenskim vođom monsinjorom Korošecom, "kao nekom trećom silom koja je posredovala između anticentralista Hrvata i centralista Srba".
"Njih dvojica su pomogla da se sruši vlada bahatog Nikole Pašića", navodi Malcolm.
Kada je 3. februara 1939. godine jedan od ministara u vladi mladog srpskog političara Milana Stojadinovića htio izraziti superiornost Srba nad Hrvatima i Slovencima, kazao je da će "politika ovog doma i ove vlade biti uvijek srpska".
Spaho se usprotivio. Zatražio je od Stojadinovića da demantira tu izjavu, ali on je šutio. Slovenac Korošec je organizirao otpor u vidu ostavke petorice ministara. Među onima koji su dali ostavke bio je Spaho, te njihove zamjenik Džafer Kulenović.
Cvetković-Maček
Ta akcija omogućila je knezu Pavlu Karađorđeviću da smjeni Stojadinovića i imenuje Dragišu Cvetkovića, onog čije političko djelovanje će nekoliko mjeseci kasnije imati veze sa smrću Mehmeda Spahe.
Naime, nakon što je Hitler osvojio Čehoslovačku, a njegov poklonik Ane Pavelić iz Italije počeo tražiti komadanje Jugoslavije. Tada se počelo razmišljati o ustupcima Hrvatskoj. Naravno, i to na račun Bosne. U aprilu 1939. godine su započeli pregovori Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka kojima je bio cilj "da se ponovo stvori nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj dade u stanovitoj mjeri politička vlast".
Prvo o čemu su se ta dvojica složila jeste da se ujedine dvije glavne hrvatske bankovne, Savska i Primorska, u koju su uključeni dijelovi Bosne, a da se stanovnici preostalog dijela naše zemlje "izjasne plebiscitom žele li se pridružiti Hrvatskoj ili Srbiji".
Međutim, knez Pavle nije prihvatio tripartitnu državnu tvorevinu, pa su otpočeli novi pregovori. Ovaj put još neki dijelovi bh. teritorija jednostavno odsječeni na karti i pridodani Hrvatskoj, među njima Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica.
Umjesto tripartitne države, u novoj tvorevini samo će Hrvatska postati posebna banovina, sa svojim saborom, a ostatak BiH će biti podijeljen na dvije postojeće, ali smanjene banovine, Vrbasku i Drinsku. Takav plan je privaćen Sporazumom iz augusta 1939. godine.
Srpski kralj
Spaho je nepuna dva mjeseca ranije, na Vidovdan, umro pod čudnim okolnostima, "dok su ovi pregovori bili u najkritičnijoj fazi".
"On je bio promućuran političar koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u međuratnom razdoblju politički utjecaj nerazmjerno veći od njihove brojčane snage, ali čak ni njegovo žestoko protivljenje nije moglo spriječit komadanje Bosne i Hercegovine", naveo je Malcom.
Tu dolazimo do pitanja je li Spaho iz političkih razloga ubijen i eliminiran.
"Dragi Avdo, prvi sam (....) ustanovio da je rahmetli Mehmed Spaho – neprikosnoveni lider bosanskih Muslimana između dva svjetska rata, otrovan u Beogradu u organizaciji regenta i princa Pavla Karađorđevića", navodi se u pismu kojeg je rahmetli dr. Mehemedalija Bojić, penzionisani pukovnik JNA, ugledni historičar i čovjek kojeg su smatrali historiografom Josipa Broza Tita, uputio mlađem Spahinom sinu, dr. Abdulahu Avdi Spahi 18. juna 1999. godine.
Dokument se nalazio u arhivi mr. Kenana Spahe, unuka poznatog političara. Objavljen je 2017. godine u knjizi, prvijencu, mr. Enesa Omerovića, pod naslovom "Politička djelatnost dr. Mehmeda Spahe (1906. – 1939.) godine – Bošnjaci pod jugoslovenskom diktaturom".
U svojim tvrdnjama, piše Bojić u pismu iz 1999. godine, bio sam decidiran:
"Sva moja istraživanja su govorila i potvrđivala moje nalaze. Premda sam, donekle, poznavao neposrednog, ali potpuno nesvjesnog, izvršioca ubistva (šoljica kafe sa s otrovom), nisam imao prilike sve do jučer (17. juna '99) da s njima o tome potanko razgovaram. Prirodno, izbjegavao je u ovim vremenima susret i razgovor o tome. Ipak, nakon ubljeđivanja, prihvatio je razgovor".
Iako je i u feljtonu Mustafe Resulovića, koji je objavljen 1997. godine u sarajevskom Oslobođenju, navedeno da se konobar iz hotela Srpski kralj koji je otrovao Spahu zvao Dragan Vujić, a što je autoru knjige potvrdio i mr. Kenan Spaho, Bojić je izgleda jedini sa njim osobno razgovarao.
To potvrđuje i ekskluzivni dokument u Omerovićevoj knjizi.
"Prema kazivanju izvršioca toga čina (da ne upotrijebim drugu riječ) Tvoj i Eminin otac – rahmetli Mehmed Spaho – je zaista otrovan u Hotelu 'Srpski kralj' u Beogradu, u njegovom apartmanu, koji je bio na III spratu, u Beogradu, krajem juna 1939. godine. On je dva puta spomenuo i koja je bila vrsta otrova, te da je smrt trenutno nastupila. I prema njemu, zavjeru i organizaciju izvršenja je izvršio princ Pavle. On mi je o tome govorio potanko. Nakon susreta, napravo sam zabilješku i ostavio u lični arhiv. Ovog puta ne želim da vam detaljno pišem. Za sve vas je najvažnije da se konačno potvrdilo ono u šta se sumnjalo i nije tačno znalo", navodi u pismu autor poznatog djela Historija Bosne i Bošnjaka.
Nakon provedenih 16 dana u zatvoru, nastavlja Bojić, zajedno s drugim osobljem iz kuhinje, izvršilac je pušten i ponovo zaposlen u istom hotelu!?
Štaviše, napredovao je...
"Ubrzo je premješten u Dvor za ličnog kuhara i konobara princa Pavla. Svo osoblje ga je, nakon dolaska iz zatvora, prozvalo imenom 'Spaho'. Tako mu je ime ostalo do današnjih dana", pisao je Bojić.
Prema njegovom mišljenju, ubica je u vrijeme zločina imao svega 16 godina i uvjeren je da u "komplotu princa Pavla nije mogao svjestan učestvovati".
"On je zavjerenicima poslužio samo kao sredstvo", zaključio je Bojić.
Prof. dr. Fehim Nametak iznio je u Omerovićevoj knjizi tvrdnju da je Spaho likvidiran jer je u to vrijeme "kada su Maček i Cvetković razarali historijsko tkivo BiH", a niko osim Spahe nije smio ili nije bio u stanju suprotstaviti se njihovom naumu.
"Zbog njegovog otvorenog protivljenja razaranju BiH kao historijske činjenice, silom je uklonjen sa političke scene. Dokazati da je otrovan jako je teško, obzirom da se to i dan danas drži u strogoj tajnosti", naveo je dr. Nametak.
Mr. Omerović je ukazao i da je dr. Spaho, kao bošnjački političar i prvak, bio od početka svoje karijere na udaru grupa i političkih protivnika.
Pokušaji atentata
On je u knjizi opisao pokušaj atentata u Višegradu 1922. godine, kada je na Spahu pucano u tamošnjem hotelu, pa pokušaj njegovog ubistva i u sarajevskom muslimanskom društvu El-Kamer godinu kasnije, kada je bačena eksplozivna naprava, kao i, na koncu, pokušaj atentata 1927. godine na Vratniku u jeku predizborne kampanje.
To, po autoru Omeroviću, potvrđuje da je Spahin život bio u opasnosti, ali da se on i dalje habro upuštao u političke igre.
"Zbog tadašnje političke situacije i tendencija Beograda i Zagreba da podijele BiH, vijest o Spahinoj iznenadnoj smrti je poprimila još šire konotacije, jer se u narodu povlačila vijest da je Spaho ubijen, odnosno otrovan, zašto što je smetao političkim planovima Beograda i Zagreba. Ta proizvedena i podgrijavana sumnja u okolnosti Spahine smrti, kao i strah za budućnost i egzistenciju jednog naroda, nije bila izražena samo u toj teškoj i turobnoj 1939. godini. Naprotiv, ona se prožimala i širila još od 1929. godine...", naveo je Omerović.
Nevjerovatna je u tom smislu greška čelnika Spahine Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), ali i Spahine porodice, što nisu ustrajnije insistirali na obdukciji tijela, da bi se dokazale brojne sumnje o trovanju u hotelu "Srpski kralj".
Dženaza dr. Mehmeda Spahe obavljena je u Sarajevu, a prisustvovalo joj je oko 50.000 ljudi.
