Ovih dana pokrenut je regionalni pokret protiv seksualnog zlostavljanja i seksualnog uznemiravanja te glumice iz cijele regije na Facebook stranici Nisam tražila objavljuju navode o seksualnim zločinima koje su doživjele od profesora glume i redatelja. Takav je, podsjetimo, pokret krenuo 2017. u SAD-u kad su glumice progovorile o seksualnom zlostavljanju od filmskog producenta Harveyja Weinsteina.
Bivše studentice Akademije u Sarajevu pokrenule stranicu na kojoj se masovno javljaju žrtve nasilja
Ovog puta sve je krenulo iz Srbije nakon što je 25-godišnja glumica Milena Radulović prijavila da ju je silovao i seksualno zlostavljao 68-godišnji srpski učitelj glume Miroslav Mika Aleksić, koji je i uhićen, nakon što je još niz glumica izjavilo da ih je zlostavljao, a neke su u tom trenu, kao i Milena Radulović, bile maloljetne.
Facebook stranicu Nisam tražila pokrenule su kolegice i bivše studentice na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Ana Tikvić, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Asja Krsmanović kako bi pomogle kolegicama koje su pretrpjele slična zlostavljanja, a Index je razgovarao s njima.
"Javile smo se jedna drugoj i rekle - moramo nešto poduzeti"
"Nakon što je Milena Radulović hrabro istupila, ostale smo prvenstveno zgrožene tim činom, ali ništa manje ni komentarima koji su se povlačili ispod portala diljem regije. Zajednička poanta je bila - 'sama je to tražila'. Po statusima i objavama na Facebooku shvatile smo da dijelimo stav prema tome, javile se jedna drugoj i rekle: 'Mi moramo nešto poduzeti. Plješćemo hrabroj Mileni, osuđujemo zlostavljanje u nekom dalekom Hollywoodu... Ovog ima i kod nas.' Tako je nastala stranica Nisam tražila", kazale su nam na početku glumice Matea Mavrak, Ana Tikvić i Nadine Mičić te dramaturginja Asja Krsmanović.
"Ova platforma treba predstavljati siguran prostor za žene da iznesu javno s kojim se sve oblicima mizoginije sreću u sredinama u kojima studiraju i rade"
Ističu kako su se nadale da će odaziv biti velik jer pouzdano, kažu, znaju da su se seksualna zlostavljanja i uznemiravanja događala, uz uvijek prisutnu mizoginiju.
"Ali nismo očekivale ovoliki broj poruka. Prvenstveni cilj je bio poručiti ženama da nisu same. Ova platforma treba predstavljati siguran prostor za žene da iznesu javno s kojim se sve oblicima mizoginije sreću u sredinama u kojima studiraju i rade. Da se ljudi educiraju i da se iz javnog diskursa izbace dijalozi poput 'nosila je suknju, sama je to tražila'. Da mlade djevojke koje to čitaju znaju prepoznati nasilje ako im se sutra dogodi, a gotovo je izvjesno da hoće. MeToo pokret ili bilo koji drugi naziv, ali zaista se nadamo da će se nešto promijeniti, da će se promijeniti atmosfera studiranja i rada u javnim profesijama", kazale su nam Matea, Ana, Nadine i Asja.
"Nismo govorile o imenima"
Navode kako se nakon pokretanja stranice sve dogodilo u svega nekoliko sati.
"Inbox nam je bio zatrpan. Mislim da su žene samo čekale da im netko da i najmanju mogućnost da o tome progovore", kažu nam.
Pitale smo ih jesu li u porukama vidjele da se nečije ime kao zlostavljača navodi više puta.
"Nismo govorile o imenima. Doslovno smo kopirale svaku poruku koju smo dobile i kao takvu je objavile. Neke kolegice poznajemo osobno, neke ne. Ne želimo nagađati o imenima. Kada žrtva osjeti da je spremna (ako osjeti), progovorit će javno o činu i imenima", kazale su na kraju.
Matea Mavrak, jedna od pokretačica Facebook stranice Nisam tražila
Članica Ženske sobe: U 90 do čak 95 posto slučajeva žene se ne usude prijaviti seksualno nasilje
Index je razgovarao i s članicom Ženske sobe, jedine specijalizirane organizacije civilnog društva koja se bavi problematikom seksualnog nasilja u Hrvatskoj.
Josipa Tukara Komljenović, članica Ženske sobe, inače sociologinja i voditeljica programa za mlade, za Index je ispričala s čim se sve suočavaju žrtve seksualnog nasilja i što ih sprječava u tome da prijave nasilje. Baš kao što nam je u razgovoru rekao i psihijatar iz Vrapča, dr. Goran Arbanas, tako nam je i ona kazala da se u 90 do čak 95 posto slučajeva žene ne usude prijaviti seksualno nasilje, a razloga za to je, navodi, puno.
"Situacija nije jednostavna i ne smijemo stavljati pritisak na žrtve nasilja da ga prijave, već trebamo odgovornost raspodijeliti na društvo, institucije. Ako pokažemo da imamo nultu stopu tolerancije na nasilje, onda je to prvi korak da jasno kažemo kako osuđujemo nasilje. Institucije mogu dati jasnu poruku da imamo nultu stopu tolerancije na seksualno nasilje ako odrede primjerene kazne za seksualno nasilje, ako te kazne budu visoke i ako počinitelj bude adekvatno sankcioniran. Tada žrtvama poručujemo da smo uz njih", istaknula je Josipa Tukara Komljenović za Index.
"Problem su minimalne kazne"
Problem je, kaže, što je tek lani povećana minimalna kazna za silovanje s godine dana na tri godine i sudovi su najčešće, navodi, uvijek dosuđivali tu minimalnu kaznu od godine dana i još se sudski proces razvukao na niz godina.
"Pa mi imamo sudske procese za seksualno nasilje koji traju godinama. Neki su trajali i osam godina i žrtva je za to vrijeme prolazila dodatnu traumu, da bi počinitelj na kraju bio kažnjen s godinu dana. Pokret Spasi me Jelene Veljače je doprinio tome da se lani izmijenio Kazneni zakon i da se minimalna kazna za silovanje povećala s godine na tri", kazala je.
Navodi i kako veliku ulogu u svemu imaju i odgojno-obrazovne ustanove koje bi trebale daleko više raditi na prevenciji nasilja.
"U Dalmaciji najviše tvrde da se tamo seksualno nasilje ne događa, ali ima i škola u Zagrebu"
"Ministarstvo znanosti i obrazovanja bi u škole trebalo uvesti obavezne radionice, edukacije o seksualnom nasilju. Ženska soba je napravila edukativni preventivni program protiv seksualnog nasilja za učenike prva tri razreda srednje škole. No to nije obavezno i škole to ne moraju prihvatiti. Najviše otpora nam pokazuju škole u Dalmaciji. One nam kažu da im to ne treba jer kod njih nema seksualnog nasilja. A takvih škola, koje to tvrde, ima i po Zagrebu isto", navela nam je Josipa Tukara Komljenović.
Dodaje i kako ih iz nekih škola zovu tek kad se pojavi slučaj seksualnog uznemiravanja učenica.
"Kad bismo imali prevencijske programe, tad bi bilo manje seksualnog nasilja. Gledajući nordijske zemlje koje sustavno rade na prevenciji, pokazalo se da kroz dugi niz godina imaju dobre rezultate i da je takav vid nasilja u padu. To je i za državu jeftinije jer kasnije nema troškova za sudske postupke i za smještaj počinitelja u zatvore", kazala nam je.
Dr. Goran Arbanas, psihijatar u Klinici Vrapče, za Index je progovorio o zdravstvenim poteškoćama žrtava seksualnog nasilja i tome može li ih se i kako osnažiti da prijave počinitelja.
Psihijatar u Vrapču: Izrazito je loše propitkivanje je li žrtva izazvala nasilje
"Na nama nije da nagovaramo osobu da prijavi ili ne prijavi nasilje, naše je da osobi pojasnimo koje su joj sve mogućnosti, a u konačnici će osoba sama poduzeti što misli da može. Žene (kažem žene jer su one u preko 95 posto slučajeva zlostavljane) često ne prijave nasilje u odrasloj dobi jer je najčešći počinitelj njihov partner, sadašnji ili bivši. Preko 85 posto počinitelja je osobi poznata osoba. Seksualno nasilje je jedna od rijetkih vrsta nasilja gdje članovi obitelji propituju ulogu žrtve. Kad vas netko opljačka, nitko vas neće prozivati, ali kad je osoba silovana, onda u našem društvu postoji tendencija da ispituju je li žrtva pridonijela tome. To je izrazito loše i to stigmatizira žrtvu. Nasilnik je taj koji nasilje radi i nikako ne smijemo govoriti i propitkivati je li ga žrtva izazvala jer žrtve ne izazivaju", kazao nam je dr. Arbanas.
Kao i Josipa Tukara Komljenović, tako je i on istaknuo problem s dugotrajnim sudskim procesima.
"Znamo koliko sudski procesi traju, a još k tome često nema materijalnih dokaza kod seksualnog nasilja pa je jedna riječ protiv druge. Sve su to faktori koji utječu na to da žrtva ne prijavi nasilje. Još kad je nasilnik netko u poziciji moći, bojite se što će biti s vama, hoćete li izgubiti posao. A kad se radi o maloljetnoj osobi, tu je na cijelom sustavu da mora reagirati, mi smo dužni zaštititi dijete. Netko tko ima 16 godina ne može dati pristanak za ulazak u odnos s profesorom ili ikome u poziciji moći, ovo nije dobrovoljni seks. Što je osoba mlađa, u pravilu će se teže nositi s tim stresom. Nije isto doživjeti seksualno nasilje sa 16 i 26 godina. Ono će imati puno gore posljedice ako se žrtva nalazi u mlađoj životnoj osobi. To je trauma koja se može ugraditi u strukturu ličnosti", kazao nam je dr. Arbanas.
Ogromne posljedice na zdravlje žena koje su proživjele seksualno zlostavljanje
Navodi kako su zdravstvene posljedice žrtava nasilja brojne.
"One mogu biti fizičke, neželjena trudnoća, spolne bolesti, zatim psihološke i socijalne posljedice. Od psiholoških posljedice žrtve mogu imati različite dugoročne reakcije, mogu razviti depresiju, anksioznost, imaju povišen rizik od suicida i seksualne probleme. A osim što žrtve često ne prijave nasilje, često ni ne potraže našu stručnu pomoć, što nije dobro jer mi liječimo vidljive posljedice tipa PTSP-a, dok s druge strane radimo na jačanju samopouzdanja koje je često narušeno nakon nasilja. Seksualno nasilje ima sličnosti s drugim vrstama nasilja, no ono je specifična vrsta traume jer se dobije najmanje podrške. Teško dijelite svoje iskustvo i gurnuti ste u poziciju da ostanete sami", objasnio je dr. Arbanas koji dugi niz godina radi sa žrtvama seksualnog nasilja.
