Amor Mašović zbog penzionisanja odlazi sa pozicije direktora Instituta za nestale osobe. Navodi da Institut napušta pomiješanih osjećaja: "Sa jedne strane osjećam ogromno zadovoljstvo što sam bio dio procesa koji traje već skoro tri decenije, što sam bio lokomotiva koja je vukla stalno naprijed, a sa druge strane tu je neki osjećaj tuge što nismo do kraja ispunili cilj."
Cilj da se pronađu svi nestali u BiH je bio preambiciozan, navodi.
“U bliskom postratnom periodu bili smo sigurni da ćemo saznati sudbine svih onih koji su nestali, ali još uvijek je više od 7500 nestalih. Sa iskustvom kojeg imam sada, svjestan sam da taj cilj nažalost nikada neće biti ni ostvaren.”
Ostajem na raspolaganju
Dodaje i da sve vještine koje je stekao ostaju na raspolaganju institucijama u BiH koje se bave problemom nestalih, da nastavlja svoja svjedočenja pred domaćim sudovima, te da ostaje duboko povezan sa udruženjima porodica: “postali smo i porodični prijatelji”, naglašava Mašović.
Najteži momenti
“Kad god sam mislio da je nešto najteži momenat, došlo bi nešto nakon toga. Još nemam ljudski odgovor kako je neko mogao ubiti bebu. Dugo sam mislio da je jama Lanište gdje su pronađeni ostaci 188 žrtava sa posmrtnim ostacima djece, djevojčica od 10 mjeseci i njen brat od pet godina. To su bili moji počeci, u to vrijeme sam imao malu djecu i uvijek sam se poistovjećivao sa ljudima koji su izgubili djecu”, govori Mašović.
“A onda je došao onaj trenutak kad su me kontaktirali holandski vojnici iz holandskog bataljona u Potočarima, koji su svjedočili formiranju jedine masovne grobnice za koji su odgovorni zapovjednici holandskog bataljona a i sama vlada koja je prikrivala lokaciju grobnice. Najmlađa žrtva tu je novorođenče iz porodice Muhić, Fatima. Možda i zbog protoka vremena, ali danas mi se to čini kao najteži momenat u svih tri decenije iskustva.”
Svaka žrtva ima svoju neispričanu priču koju ne znamo, dodaje. U toku njegovog rada pronađeni su posmrtni ostci nešto više od 25 000 od ukupnog broja nestalih, a ukupan broj nestalih koji je ušao u tzv ‘centralnu evidenciju nestalih’ je 34 965, naglašava.
Osvrčući se još jednom na tri decenije rada iza sebe, navodi da:
“Ovo što radim je moj život. Ovo nije posao, ovo je zadatak, s obzirom na neke historijske okolnosti, ovo je i neka vrsta misije.”
Naglašava i da njegova ključna poruka ostaje posvećena onima koji znaju gdje se nalaze posmrtni ostaci za kojima se traga:
“Oslobodite se, progovorite. Osjećaj koji ljudi dobiju kada podijele ono što znaju… to je osjećaj potpunog oslobađanja. Recite bilo kome: policijskoj stanici, dojavite anonimno Institutu za nestale, napišite anonimno pismo. Ovo upućujem svim ljudima, bez obzira na bilo kakve odrednice. Najveće žrtve u BiH su porodice nestalih – oni nemaju privilegiju da se smire.”
