Dvije studentkinje izvjesne pandurske visoke škole u Sarajevu dobile su nagradu za veličanje ratnih zločina i zločinaca u vidu studiranja u izvjesnoj pandurskoj visokoj školi u Beogradu. Ovu nagradu su dobile na inicijativu osobe sa bilborda u Istočnom Sarajevu i na Romaniji, Aleksandra Vulina.
Ne toliko davno, pisao sam na ovom istom mjestu satirični tekst o tome kako Vulin, koji ni u ludilu ne može da dobije mural ili bilbord u Beogradu, preko plaćenika vrijedno na tome radi u Dodikovoj privatnoj paradržavi. Tada je to bilo donekle smiješno, ali u ljeto 2023, poslije sankcija kojima je Vulina častila Amerika, umjesto osmijeha eto nama knedle u grlu.
Studiranje u Beogradu i nije neka nagrada. To je najzagađeniji grad u Evropi, često i na svijetu, pun agresivnih manijaka, koji svoju agresiju izvoze najprije na beogradske, a zatim i na ulice regiona. Ko studira u Beogradu, u vrijeme Vučića, Vulina i Šapića, studiranja će se sjećati kao najgoreg perioda u životu. Osim ako nije kreten.
Tako će i ove dvije troprste vlasnice iscrtanih obrva. Nije teško biti mlad i glup u isto vrijeme. Ja to dobro znam. Ko nije bio mlad i glup, taj nije živio. Naročito je lako otrovati se nacionalizmom kad si mlad. I glup. Bitno je, dok si još uvijek mlad, shvatiti da si bio glup, pa postati malo pametniji, reći bio sam glup, pogriješio sam i sad sam već nešto manje glup.
Vrijeme će pokazati da li će ove dvije ostati mlade i glupe, odnosno postati matore i glupe, jer samo neko ko je glup može da sklopi rečenicu “Nek smo vas pobili”, najprije u glavi, a zatim i da je podijeli kao komentar u prepucavanju s kolegom sa faksa. Glup i zao je najgora kombinacija, a u regionu gdje takvi caruju, ovo što se desilo na sarajevskom fakultetu nije za čuđenje.
Glupih i zlih pupoljaka ima na sve strane, valja ih samo ubrati. Poslije epiloga, mogu da se opkladim da ispad mladih dama nije bio slučajan. Zajedno sa isticanjem table u Istočnom Sarajevu koja informiše o broju izbjeglih Srba iz tog grada, te pravoslavnim muzičkim veseljem u Srebrenici, uoči Petrovdana, ispad dvije troprstaljke dio je ovogodišnje neformalne manifestacije “Kreteni slave ratne zločine i ratne zločince”.
Da je sve otišlo u ku**c govori i to da, u odnosu na prethodne godine, nije dovoljno negirati genocid, valja mu se radovati. Pred svima. Joj, sramote. Više puta naglašavao sam da zločinci iz Srebrenice imaju svoja imena i prezimena i da se genocid ne može pripisati srpskom narodu.
Kreteni svojim postupcima naoko dokazuju upravo suprotno – da srpski narod slavi zbog najvećeg ratnog zločina koji se desio poslije Drugog svjetskog rata u Evropi. Ne slavi narod, slave kreteni.
Kretena ima mnogo, ali to nije ništa novo. Veći problem predstavljaju pokvarenjaci koji lože kretene da se ponašaju kao kreteni. Najpokvarenije što srpski narod ima u ponudi trenutno vlada “srpskim antisvetom”. Ova banda koristi se nacionalizmom kako bi se održala na vlasti i uvećala svoje bogatstvo. Njima su kreteni korisni idioti, a sutra će, ako ustreba, biti i topovsko meso. Trenutne zvezde ovog anticivilizacijskog procesa su, osim neizbježnog Vučića, Vulin i Dodik. Obojica pod američkim sanckijama, jedan drugom materijalno i figurativno pružaju prekodrinsku podršku, izjavama, bilbordima, ali i akcijama na terenu.
Kao što su dve tropstaljke zlopupotrebljene za lični marketing dva lupeža, te dalju izolaciju “srpskog antisveta”, tako su zloupotrebljene i srpske izbjeglice iz Sarajeva.
Banda nema milosti ni prema kome, štaviše, posebno im je slatko da žrtvuju pripadnike svog naroda. Podatak o broju izbjeglih Srba iz Sarajeva nije smio da bude pretvoren u provokativnu tablu, podignutu u vrijeme kada se obilježava srebrenički genocid.
Neki pokvarenjak je, eto, smislio da je to prava stvar, pa su tako srpske žrtve zloupotrebljene u “danima slavljenja zločina u Srebrenici”. To je česta pojava kod kretena – čim se pomenu srpski zločini, oni odmah zloupotrebljavaju srpske žrtve i koriste ih kao štit, čime ne samo što potpiruju međunacionalnu mržnju, već ponovo ubijaju i protjeruju odavno mrtve i protjerane pripadnike svog naroda.
Kreteni, međutim, toga nisu svesni. Pokvarenjaci jesu. Pokvarenjaci će često glumiti kretene, tako što će ovaj tekst na društvenim mrežama komentarisati agresivno, šovinistički i polupismeno, svim velikim slovima. Takva tri trolovska komentara biće dovoljna da se stvori varljiv utisak da su kreteni u većini, a zapravo su u većini kukavice.
Zastrašujuće je koliko je malo ljudi spremno da otvoreno govori i piše o ovim očiglednim pojavama. Kad se saberu pokvarenjaci, kreteni i kukavice, dobije se iluzija o većini, koja podržava genocid, slavi ratne zločince i zvekeće oružjem, prizivajući novi rat. Ovog puta, obilježavanje genocida u Srebrenici došlo je, igrom nesrećnog slučaja, istovremeno kada su Amerikanci Vulinu zveknuli sankcije.
Ovakav potez, koji predstavlja trijumf sile nad diplomatijom, doveo nas je u dobro poznatu situaciju iz devedesetih – lice pod sankcijama se poistovećuje sa narodom i državom. Vulinu to nešto teže ide u Srbiji, ali mu, uz Dodikovu pomoć, ide dosta dobro u odmetnutom entitetu BiH. Nema šta nismo čuli od čelnika režima u Srbiji – da su sankcije Vulinu uvedene zbog njegovog odnosa prema Rusiji, da su sankcije Vulinu uvedene da bi se stvorila vještačka ravnoteža između Srbije i Kosova…
…da su sanckije Vulinu uvedene da bi Srbija bila manje konkurentna Americi u trgovini oružjem i tako redom, sramota sramovu stiže, jer ako ćeš već da lažeš i lupetaš, opredeli se za jednu verziju i drži se nje. Na terenu imamo sveže iscrptane grafite “Kad se srpska vojska na Kosovo vrati” u Beogradu, moratorijum na izvoz oružja koji se obrazlaže jačanjem borbene gotovosti Srbije, imamo “Velkam tu d klab, buraz”, čestitku koju je Vulinu poslao Dodik, kolega po sankcijama i vjernosti Kremlju…
…a imamo i dve troprstašice, koje je Vulin spasio studiranja u Sarajevu i podario im studiranje u Beogradu. Čim se Vulinova sudbina riješi (priča se da je mjesto ambasadora na Kubi upražnjeno baš za njega), situacija će se na terenu smiriti. Ko je ispao kreten, ispao je. Ko preživi, pričaće.
Na Svetog Petra valja pojesti crvenu jabuku, “petrovku”, jer, po predanju, ove jabuke Sveti Petar dijeli djeci na onom svijetu. Koliko je pravoslavnih hrišćana pojelo “petrovku”, za dušu djece ubijene u ratovima devedesetih, koliko ih je zagrizlo jabuku za dušu djece pobijene u masakrima 3. i 4. maja, u Beogradu i Mladenovcu, a koliko ih je pjevalo, slaveći srebrenički genocid?”, navodi u kolumni za portal Byuka autor Marko Vidojković.
