Manel Vila, počasni građanin Grada Sarajeva i predsjednik Fondacije Districte 11-City to City, napisao je pismo posvećeno prijateljici Šifi Ademović iz Srebrenice.
Njegovo pismo objavljeno je prije devet godina, neposredno prije obilježavanja 20. godišnjice, a mi smo se uoči 29. godišnjice genocida u Srebrenici odlučili ponovo prisjetiti Vilinih riječi.
U nastavku prenosimo pismo:
- Kad razgovarate sa poznanicom o situaciji na Balkanu i ona kaže “ja sam iz Srebrenice”, morate naći precizne riječi sa kojima ćete nastaviti priču.
Znate da ćete u jednom trenutku pričati o mrtvima ili boli ili “sreći” da su njeni pokopani ili ne. Tako je to. Ovih dana se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici koji se desio tog sudbonosnog 11. jula 1995. godine. Očekuje se dolazak u BiH sadašnjih i bivših šefova država da se sastanu sa vlastima, da polože cvijeće i održe govor... Angela Merkel, Bil Clinton... izrazit će saučešće, ali Šifu Ademović sigurno neće pozdraviti, a rođena je u Srebrenici.
Šifa je danas stanovnica Sant Celonija kod Barcelone. Ovih dana boravi u Sarajevu i Srebrenici da bi sahranila nekoliko kostiju svog oca. Na mezarju Potočari već su njena dva tetka i brat, a još uvijek traži kosti njenog drugog brata.
Pozivajući se na događaje u spomen na dvadesetu godišnjicu, Velika Britanija je dostavila Nacrt rezolucije o priznavanju genocida u Srebrenici Vijeću sigurnosti UN-a, s ciljem izražavanja žalosti za sve žrtve sukoba, tražeći da se prepozna genocid kao što je navedeno u presudi Međunarodnog Suda u Hagu, naglašavajući da je od velike važnosti pomirenje zasnovano na dijalogu, pravdi i podršci žrtvama.
Ne želim da ulazim dalje u opis rezolucije, jer se ista nije mogla donijeti zbog uloženog veta Rusije. Vlada Rusije je diskutovala o korištenju termina genocid. U Vijeću sigurnosti sigurno niko ne zna da Šifa ove subote sahranjuje tri kosti svog oca, koje su nađene i identifikovane zahvaljujući institucijama iz BiH.
Moju prijateljicu Šifu su prije četiri godine obavijestili da su identifikovali nekoliko kostiju njenog oca, a tokom svih ovih godina ništa više nije pronađeno.
Ja sam iz Srebrenice, jer je i moj djed identifkovan u masovnoj grobnici.
Ja sam iz Srebrenice, i Šifin sam prijatelj koji se sa suzama u očima sjeća da je “enklava bila sigurna”, prema terminologiji UN-a, koji se sjeća da su Plavi šljemovi iz Holandije pobjegli, koji se sjeća nereagovanja Vijeća sigurnosti, tišine međunarodne zajednice... i zaborava bosanske vlade.
Prije nekoliko dana Šifa mi je rekla da godinama samo želi da se neko izvini, da neko kaže “žao mi je”, da neki pokažu pokajanje...
Ove subote, 11. jula 2015. godine, mnogi gradovi u svijetu će obilježiti godišnjicu genocida. Srebrenica će se pojaviti u medijima i pokazati kako je BiH u žalosti. U žalosti je zbog žrtava, zbog nesposobne međunarodne zajednice, zbog njihove pasivnosti, zbog novog veta u Vijeću sigurnosti...zbog činjenice da nije posljedna masovna grobnica. Kao što piše na jednom od mezara u Potočarima: “Da se Srebrenica ne ponovi nikada više, niti nigdje na svijetu". Genocid koji ne smijemo zaboraviti, naveo je Vila.
