“Išli smo u dva čamca. Svojim očima sam gledala kada se drugi čamac raspao i nestao pod talasima. Kasnije sam saznala da je u tom čamcu poginulo 36 ljudi. Onda se i naš čamac raspao, i našli smo se u vodi” počinje svoju priču Fevzija dok se Mardžan igra u Kutku za djecu unutar kojeg djeluje Kutak za mame i bebe, koji uz podršku UNICEF-a i u saradnji sa Udruženjem “Žene sa Une” u Bihaću, vodi organizacija “Save The Children”. U Kutku mame iz obližnjeg imigrantskog centra dobijaju podršku u vidu prostora za presvlačenje beba u suhom i toplom prostoru, savjeta za dojenje, dnevnog ili sedmičnog paketa s pelenama i osnovnim potrepštinama za bebe.
Fevzija kaže kako je nakon potonuća čamca uspjela uhvatiti Mardžan pod ruku:
“Zubima sam čvrsto stisnula njenu jaknicu da je voda ne odnese. Tad sam ostala bez nekoliko zuba, ali sam je uspjela sačuvati dok nas iz vode nije izvukla turska policija”, prisjeća se Fevzija dodajući da je svaka pomoć dobrodošla, ali da sanja o momemtu kada će ona i njen suprug moći da se skrase i da svojim radom djeci obezbijede sve što im treba. U Kabulu je Fevzija imala frizerski salon, a njen suprug se bavio iznajmljivanjem stanova.
“Mi smo radišni, ne želimo besplatnu hranu ni pomoć, želimo doći do nekog odredišta, skrasiti se i svojim radom djeci obezbijediti da se školuju, da idu na treninge, da imaju sve što imaju ostala djeca, da im obezbijedimo dobar život i budućnost”, priča nam Fevzija. S porodicom je na putu već više od tri godine. Kaže da nisu željeli napustiti svoj grad, ali da je situacija bila takva da nisu imali drugog izbora. U mjestu gdje je živjela pred njihov odlazak kaže bila je stalna napetost i sve skupa je bilo komplicirano, uz brojne frakcije i različite vojske.
“Mog su svekra ubili, spalili su kuću mojih roditelja. Situacija nije bezbjedna i nisam smjela kćerke poslati same u školu. Muž je ostao bez posla a da bi radio, tražili su mu novac koji nismo mogli da obezbijedimo. Korupcija je strašan problem u Afganistanu i nemoguće se protiv nje boriti”, priča nam Fevzija. U ulozi prevoditelja je mladić Muhtar, također iz Afganistana. I sam je prošao mnogo teških situacija, ali dok sluša Fevziju u nekim momentima ne može skriti suze…
“Znali smo da će put na koji smo krenuli dok je Mardžan bila još beba biti težak, ali drugog izbora nije bilo”, kroz suze priča Fevzija dodajući kako su željeli maloj Mardžan i sestrama obezbijediti ljepšu i sigurniju budućnost.
“Nismo znali da će trajati ovoliko dugo”, kaže Fevzija.
Priča nam kako su on ai njena djeca prešli dug put, živjeli dvije godine u kampu u Srbiji gdje su kćerke neko vrijeme išle i u školu. Bili su, kaže, na spisku za Mađarsku:
“Ukradeni su nam podaci pa je druga porodica na naše ime otišla”, kaže Fevzija dodajući kako je ostala bez mnogo toga, ali da neće prežaliti memorijsku karticu iz telefona koji joj je uništen na bugarskoj granici. Priča kako su ih zaustavili i počeli im oduzimati stvari:
“Rekla sam im neka uzmu telefon, samo da mi ostave memorijsku karticu na kojoj sam imala fotografije iz Kabula, jedinu uspomenu na raniji život. Uništen mi je i mobitel i kartica, uzeli su nam sve stvari i vratili nas nazad”, prisjeća se.
Dok razgovaramo, mala Mardžan se igra s igračkom koju je dobila u kutku i pita mamu kada će se vratiti nazad u kamp. Kaže nam da se voli igrati s drugom djecom i da voli loptu. Starije kćerke, kaže, nemaju priliku da se nastave školovati. Mardžan je vesela, igra se po kampu, trči.
“Voljela bih da mi se djeca školuju, da se bave sportom. Kad smo bili u Kabulu, bio je neki Njemački projekat, djeca su igrala odbojku i košarku, vodila sam starije kćerke. Poslije ni to nije bilo sigurno”, priča nam Fevzija dodajući kako nakon što je njihov čamac potonuo, ima strah od vode:
“Sve to je jedna velika trauma. Kada smo došli pred čamac, vidjeli smo da nas guraju više nego što nas smije stati, ali tada nema nazad, krijumčari vam prijete nožem i morate ući. Ne želim više nikada biti na moru, ne želim otići čak ni na plažu”, kaže nam Fevzija, a Merdžan postaje sve nestrpljivija pa se vraćaju nazad u kamp.
Arijana Alijagić, medicinska sestra angažovana u Kutku za majke i bebe kaže kako svakodnevno ima priliku susretati se za ženama kojima osim pomoći često mnogo znači sama činjenica da neko o njima brine i da im uputi podršku i lijepu riječ.
“Odemo do porodica u kamp, pozovemo ih da dođu ako ranije nisu bili, neke mame već znaju za nas i dođu u određenom periodu tokom dana, a broj korisnica varira. Porazgovaram s njima, dam im dnevni ili sedmični paket s osnovnim stvarima, pelenama, higijenskim proizvodima, nešto hrane, keks… Ovdje mame mogu popiti kafu, čaj, presvući bebu, imaju na raspolaganju i jastuke za dojenje… Lijepo je vidjeti im osmijeh na licu”, kaže nam Arijana Alagić.
Kutak za mame i bebe dio je aktivnosti pri Kutku za djecu koji djeluje uz kamp u Hotelu “Sedra” i Mobilnog kutka u napuštenom Đačkom domu u parku Pod Borićima, u okviru kojih djeca imaju priliku pohađati razne radionice, te crtati, pisati se i družiti.
“S jeseni smo najčešće vani, na stadionu, djeca vole da igraju nogomet i druge igre s loptom, rado dolaze u Kutak”, kaže Subhad Šabić koji je angažiran u Kutku.
Izvršna direktorica Udruženja “Žene s Une” Aida Behrem kaže kako su usluge Kutka za djecu i Kutka za majke i bebe potrebne djeci i njihovim mamama.
“Svaki dan smo na terenu i u kontaktu s roditeljima i djecom, pozivamo ih u jedan od kutaka gdje kroz razne aktivnosti i igru djeca mogu da razbiju tešku svakodnevnicu, a mame s bebama mogu da dobiju potreban predah, presvuku bebu i dobiju savjete o dojenju koje promoviramo. Odziv je dobar i vidimo da cijene podršku i pomoć koja im se tu pruža”, kaže Aida Behrem.
Predstavnica UNICEF-a za BiH Geeta Narayan komentirala je strahote koje je većina izbjeglica/migranata prošla na svojim putovanjime, ostavljajući svoje domove, članove porodice i prijatelje, trudeći se da pronađu sigurne destinacije gdje svojoj djeci mogu omogućiti bolju i sigurniju budućnost.
“Znajući kako većina porodica namjerava samo proći kroz Bosnu i Hercegovinu, važno je da dok su u BiH, obezbijedimo da izbjeglice/migrant, posebno djeca i porodice dobiju humanitarnu pomoć, human i siguran smještaj i pristup procedurama azila i ako je potrebno međunarodnu zaštitu”, izjavila je Geeta Narayan komentirajući podršku koju pruža UNICEF.
