Amer Đulić iz Stoca, autor knjige “Bili smo samo brojke – 233 dana u logoru“ u razgovoru za Vijesti.ba kaže da je presuda Prliću i drugima samo djelimična satisfakcija žrtvama tzv. Herceg-Bosne.
Ova knjiga predstavlja jedno autentično djelo pisano rukom čovjeka koji je direktno na svojim leđima osjetio sve strahote tzv. Herceg – Bosne.
Autor knjige Amer Đulić bio je maloljetni dječak kada je 2. avgusta 1993. godine dospio u Koštanu bolnicu, mjesto koje predstavlja simbol stradanja stolačkih Bošnjaka. Nakon Koštane bolnice Đulić je još boravio u logorima Dretelj, Gabela i Heliodrom, a u logoru Dretelj sastao se s ocem.
„Presuda sama za šestoricu zvaničnika nekadašnje HZ HB predstavlja samo potvrdu moje borbe u dokazivanju istine“, kaže Đulić.
Kad me pitate da li je mala presuda od 111 godina, reći ću vam da jeste, jer oko 20.000 logoraša koji su prošli torture logora tzv. HZ-HB, od kojih možda polovina više nije živa ne može bit zadovoljna s presudom po kojoj mnogi od tih vodećih funkcionera tzv. HZ HB je na slobodi ili uskoro izlazi na slobodu, a mi i dalje ne spavamo..., dodaje on.
Đulić kaže kako je sama presuda u početku dočekana s radošću jer je pobijedila istina u odnosu na laž koja se pokušala naturiti kroz medije i pojedine institucije.
„Kad skontamo da su prošle već dvije godine od pravosnažne presude u Hagu, a da mi kao žrtve tog sistema još nemamo niti jedan poziv ili pokušaj naših državnih organa po pitanju tužbi prema Republici Hrvatskoj, kao naredbodavcu i projektoru UZP-a, nekad i sami kontamo da smo zaboravljeni i da naša država čeka da izumre ova populacija i da budu dobrosusjedski odnosi i dalje, a pamtimo ih dobro, kao i njihove namjere iz 1993. godine“, kaže naš sagovornik.
Đulić se prisjetio logorskih dana koje je, kako kaže, teško i opisati.
„Logorski dani koji su trajali 233 dana su bili teški, preteški, a naročito za nas djecu, koji nismo bili dorasli i izrasli u ljude, iz školskih klupa smo odmah otišli u logore.. Velik i težak je to prelaz. Opisati nešto kad prvi put u životu vidiš mrtve ljude, ubijene samo zato što su muslimani (Bošnjaci), kad osjetiš neprijateljske ruke na sebi, kad sanjaš samo hranu..Ipak je to teško i neopisivo“, kaže on.
On kaže kako je danas potrebno pričati o onome šta je predstavljala tzv. Herceg-Bosna, jer mlađe generacije malo znaju o tome, a pogotovo je potrebno o tome govoriti u Sarajevu i izvan Hercegovine, gdje se malo zna o zločinima HB.
„Potrebno je mnogo pričati i nama koji smo živjeli ovdje, ima slučajeva da djeca ne znaju ništa, a otac i brat im bili u logorima. Da li se stide iil zaboravljaju, ne znam šta je, ali to je njihov problem. Hercegovina je dobro upamtila HV i HVO i zločine koje su počinili. Veoma je bitno da naš glavni grad i sva druga mjesta znaju o dešavanijma u ratu pod kontrolom HVO-a, mnogim zločinima i mučilištima kroz koja smo prolazili. Knjiga koju sam napisao je samo jedan mali prikaz tih dešavanja koja su bila mnogo okrutnija i teža. Samo iz mog Stoca je preko 3.000 muškaraca, staraca i stotine djece prošlo kroz ove torture.. Zašto i danas zvanično Sarajevo ne želi znati istinu ostaje nejasno i čudno za povjerovati“, kaže Đulić.
Đulić dodaje kako je danas teško živjeti u mjestu kad svakodnevno srećeš te (ne)ljude koji su tih 90-ih godina harali tim prostorima i da se nekad pitam ima li suda, pravde, zakona..
"Kako ti ljudi hodaju, samo u civilkama, ali imamo osjećaj da su i dalje ponosni na svoj cilj za koji su se borili. Tužilaštva i sudovi, a naročito u HNK su pod kotrolom HDZ-a i zato nas ne čudi da većina postupaka završava oslobađajućim presudama ili završetkom postupka, jer nema dovoljno dokaza. Možda i tim institucijama stvaramo teret, davno je ovo bilo, treba zaboraviti...", smatra Đulić.
On dodaje kako je tzv. Herceg-Bosna za bivše logoraše uvijek bila vještačka i nametnuta tvorevina i sama presuda za UZP je to dokazala.
„A mi smo mali i u stvari ko smo mi da komentarišemo presude Međunarodnog suda u Hagu. Presuda na neki način jeste satisfakcija i dokaz jedne istine iz tog perioda, ali vrijeme kako prolazi, logoraška populacija i svi drugi koji su prošli i osjetili na sebi projekt HZ HB gube nadu. Prvo u pravosuđe naše države a kasnije i u čitav sistem države koji radi svojih možda političkih interesa ne želi da se zamjera ili slučajno da usvoje zakon o žrtvama torture“, zaključio je Amer Đulić.
