Godine 2012. tad 31-godišnja Leila Slimani sjedila je u svojem stanu u Parizu dojeći tek rođenog sina i razmišljala. Nakon što je odustala od novinarskog posla u panafričkom sedmičniku Jeune Afrique i kratkog neuspješnog izleta u glumu, ta se rođena Marokanka odlučila okušati kao spisateljica. Umorna od klišeiziranih ženskih likova, željela je pisati o jednoj “malo drugačijoj ženi”. Njen debitantski roman “U vrtu čudovišta” (2014.) o pripadnici francuske srednje klase, žrtvi destruktivno sveprožimajuće potrebe za seksom, pokazao se kao instant-hit kod kritike i čitatelja. No svjetska je čitateljska publika poznaje po njezinoj drugoj knjizi, “Uspavanka” (2016.), za koju je dobila najvažniju francusku nagradu Goncourt, kao prva Marokanka koja je dobila to prestižno književno priznanje.
Psihološki triler koji počinje riječima “Beba je mrtva”, “Uspavanka” također ima atipičnu glavnu junakinju: dadilju iz snova koja postaje ubojica djece. Obje knjige u nas je objavio nakladnik Fraktura u prijevodu Vlatke Tor, a Slimani je upravo gostovala u Zagrebu kao gošća Frakturina Festivala svjetske književnosti. Dok razgovaramo u kafiću hotela Palace, tanašna i nježna, Slimani se čini kao posljednja osoba koja bi u svojoj glavi mogla premetati misli iz kojih su nastale dvije knjige koje su je učinile međunarodnom književnom zvijezdom. Očito, mašta nema granica, no na pitanje je li očekivala takav uspjeh, odmah ispaljuje: “Ne! Naravno da nisam! Bilo bi suludo takvo što očekivati. Samo sam željela pisati i biti objavljivana autorica, nisam mogla ni zamisliti što će se dogoditi, osobito nakon što je izašla ‘Uspavanka’!”.
To joj je, kaže, promijenilo život knjiga je prevedena u 40 zemalja svijeta, što joj je omogućilo egzistenciju posvećenu pisanju i, što je još važnije, kaže, to joj je “dalo glas” prošle je godine proglašena drugom najmoćnijom ženom u Francuskoj, a predsjednik Emmanuel Macron imenovao ju je ambasadoricom frankofonije u svijetu. Rođena je 1981. u Rabatu, u liberalnoj muslimanskoj porodici. Majka joj je bila jedna od prvih doktora u Maroku, a otac ugledni bankar i financijaš, bivši ministar gospodarstva. Iako joj je buržoasko podrijetlo omogućilo povlašteno odrastanje, kad je imala samo 12 godina, mala Leila naučila je nešto što je i danas jednako može razljutiti naučila je da je biti ženom u arapskom svijetu opasno.
Stavljajući svoj glas u službu potlačenih, postala je nekom vrstom “ženske” glasnogovornice pišući reportaže i eseje o pravima žena u Maroku i Parizu. Za svoj je prvi roman odabrala netipičnu heroinu prelijepu i glamuroznu Adele, koju je vrlo plastično oživotvorila u priči o košmarnom vrtu seksualne ovisnosti koji raste u samom srcu pariške buržoazije. Neočekivano, lik Adele nije inspiriran nekom ženom, kaže mi Slimani inspiraciju za nju dobila je, zapravo, od jednoga muškarca.
“Seksualni život u Maroku”
Nekako baš u vrijeme dok se vrtjela po svojem pariškom stanu snujući književnu budućnost, u medijima je eksplodirao seksualni skandal koji je uništio karijeru nekadašnjeg šefa Međunarodnog monetarnog fonda Dominiquea Strauss-Kahna. U priči o prljavim seksualnim igricama za koje se optuživalo nekadašnju perjanicu francuske političke ljevice, pronašla je ono što joj je trebalo ideju za lik ovisnice o seksu koja manipulira i laže gonjena luđačkim erotskim i seksualnim nagonom. “Promatrala sam na televiziji lice čovjeka koji je još donedavno trebao postati sljedećim predsjednikom Francuske i pitala se kako je moguće da se netko tko ima toliku moć, netko tko je toliko cijenjen, ne može oduprijeti svojem seksualnom nagonu do te mjere da je spreman sve izgubiti?”, kaže Slimani i dalje se pomalo čudeći. “A onda sam pomislila, a što bi bilo kad bi bila riječ o ženi? Običnoj ženi poput mene ili mojih prijateljica, ženi koja ima normalan život, koja je majka, supruga, ima dobar posao, a istodobno ima i tu strašnu tajnu, neutaživu seksualnu potrebu?”, dodaje Slimani.
Preko raznih internetskih grupa uspjela je stupiti u kontakt sa ženama koje pate od nimfomanije, no ni jedna nije pristala otkriti joj svoj identitet. Za razliku od žena koje se strašno srame svoje ovisnosti, mnogi su se muškarci rado s njom sastali suvremeno društvo, ma koliko liberalno bilo, zapravo ne trpi izvrtanje prihvatljive paradigme koja muškarcu oprašta ono što ženi neće. Jednako tako, što god mi mislili o sebi, teško ćemo se zagrijati za njezinu junakinju. “Adele nije ni zamišljena kao lik s kojim bismo se trebali osjećati ugodno. To mi nije bila namjera, nisam je tako zamislila niti želim da moji romanu budu ugodni to nije smisao književnosti. Upravo suprotno, književnost bi trebala biti uznemirujuća, neugodna, natjerati nas da promatramo svijet na drugačiji način, baciti novo svjetlo na realnosti svakodnevice. Ne, ugoda i književnost definitivno ne idu zajedno”, decidirana je Slimani. Adelina realnost nikako se ne bi mogla nazvati ugodnom. Pa ipak, s vremenom nam postaje nekako ljudskijom, bližom, počinjemo čak prema njoj osjećati nježnost, pa i sažaljenje, zato što je toliko izgubljena i jer se ipak čitavo vrijeme pokušava oduprijeti svojim demonima.
Slimani objašnjava: “Književnost je poput religije pokušavate imati suosjećanja prema drugima, razumjeti ih, čak i kad se to čini nemogućim, jer svi smo mi samo ljudi, svi smo tek ljudska bića. Važno je neprekidno se podsjećati da svi pripadamo istoj obitelji”. No može li književnost doista utjecati na izmjenu društvenih paradigmi koje koče razvoj društva istinski jednakih ljudi? “Književnost sigurno neće promijeniti svijet, ali sigurna sam da čitatelj ima taj potencijal. Vjerujem da su ljudi koji čitaju spremniji razumjeti druge bez prosuđivanja utemeljenog na predrasudama. Svijet nije crno-bijeli, dobar ili zao”, smatra Slimani.
Napisala je i knjigu “Sexe et mensonges: La vie sexuelle au Maroc” (2017.), kroniku u kojoj donosi svjedočanstva žena iz Maroka o njihovu seksualnom životu. Naime, nakon što je knjiga “U vrtu čudovišta” objavljena u Maroku, žene su joj počele same prilaziti na cesti i iznositi joj svoja iskustva “u ljubavi i seksu u zemlji u kojoj je zabranjeno imati seksualnost izvan bračne zajednice”. Biti žena u Maroku nije život, to je rat Zanimljivo je koliko kultura u kojoj smo odrasli utječe na naše seksualne sklonosti, kaže, jer žene odgojene u tradicionalnim zajednicama, suprotno onome što bismo mogli očekivati, uopće nisu seksualno inhibirane: “Istina je, naprotiv, možda čak i posve suprotna. Kad ste rođeni u zemlji u kojoj je izrazito teško uopće imati seksualnost i praktički nemoguće slobodno izražavati svoje seksualne želje, u određenim okolnostima kad se, primjerice, poput mene, odselite u Francusku možda ćete biti čak i slobodniji od ljudi koji su odrasli u zapadnim liberalnim društvima, jer ste svjesni koja je cijena seksualne slobode”, napominje. U Maroku ima jako puno prostitucije, a mnogi ljudi podjednako i žene i muškarci često mijenjaju seksualne partnere. “Zabrane vas tjeraju na neprekidne laži i licemjerje, a rezultat je taj da ono što se zabranjuje gubi svoju vrijednost. Mi seksualnost naprosto ne cijenimo dovoljno”, pojašnjava. “U Saudijskoj Arabiji 96 posto muškaraca svakoga dana gleda pornografiju na internetu. Tokom ramazana, onog časa kad postaje dopušteno jesti i gledati televiziju, svi prvo pohrle otvoriti pornografske stranice. Što vam to govori? U zemljama gdje je zabranjen, seks je još traženiji. To je naprosto ljudski.”
A kad ste žena u Maroku, nemate ni neka druga prava: “Nemate ista prava nasljeđivanja, a upustite li se u spolni odnos izvan braka, prijeti vam zatvor. Žena nema pravo na abortus, čak ni ako je silovana, jer ako je zatrudnjela, a nije u braku, onda ona nije žrtva, nego je krivac! Biti ženom u Maroku je neprestana borba, možda čak i rat. Abortus je ilegalan, a znate li koliko ih se dnevno obavi? 600! Dnevno! Možete zamisliti u kojim se uvjetima odvijaju. A vlasti se prave da to ne vide jer mi smo muslimani, što znači da smo čedni, da se ne seksamo i ne pravimo neželjenu djecu”, energično objašnjava. Zato je upravo strah strah kao moćan alat manipulacije, strah u životima žena temeljna emocija koja je pokreće u pisanju. Svijet mora s vremena na vrijeme biti prisiljen čuti istinu, smatra, a kako lakše prisiliti druge da slušaju nego razotkriti najstrašnije, najneugodnije istine unutar čitatelju bliskog konteksta. Za nju se kao savršena formula pokazao buržoaski svijet blažene ugode zapadnoeuropske srednje klase koja, dakako, ne voli gledati urušavanje svojih slobodarskih ideja temeljenih na liberalnim idealima jednakosti i pravednosti.
“Otkad je pokret #MeToo prije dvije godine skrenuo pozornost na sveprisutan problem spolnog uznemiravanja žena, mnogi muškarci kao da su se probudili iz stoljetnog sna, kao da su odjednom osvijestili da muškarci i žene ne žive isti život”, kaže Slimani. Možda bi i njezin život izgledao drugačije da joj nisu u korijenu sasjekli mladalačke snove o diplomatskoj karijeri rekli su joj da to “nije posao za ženu”.
Odrastajući u zemlji u kojoj su žene podređene muškarcima, građanke drugoga reda, njezino je najbliže obiteljsko okruženje ipak bilo posve drugačije, kaže, a to može zahvaliti činjenici da joj je baka bila Francuskinja: “Udala se za Marokanca i pristala otići s njim živjeti u Maroko. To je bilo 1945., možete zamisliti kako je to izgledalo. Tamo su žene još nosile velove i bile pokrivene od glave do pete. No ona je bila jedna izvanredna žena, nikad se nije pokorila tamošnjim pravilima i uvijek se neumorno borila s mojim djedom za svoje pravo na jednakost. Inzistirala je da se njezine kćeri obrazuju moja je majka liječnica i također vrlo snažna, samostalna žena”, pojašnjava. Abortus u Tunisu je napokon legaliziran! No na kraju, jedino što je bitno je zakon, a dokle god vrijede postojeći zakoni, sloboda i prava žena u arapskom svijetu ostat će “samo nešto o čemu snujemo i razmišljamo”.
U svom drugom romanu, “Uspavanka”, okomila se i na Pariz, opisujući ga kao grad mnogih lica. “Pariz je na neki način jedan vrlo neobičan grad u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Činilo mi se tad da mu nikad neću moći pripadati. Sve te divne, glamurozne, bogate Parižanke izgledale su kao da im je sve jednostavno! Međutim, živim tamo već 20 godina i u međuvremenu sam i sama postala kao one, i otkrila sam da se iza tih prelijepih fasada nalazi još nešto da tamo ima i boli, i usamljenosti, i financijskih problema, mnogočega ružnoga, što isprva ne vidite”, pojašnjava. Zato je odlučila napisati tu knjigu, “jer ljepota i glamur Pariza i egzistencijalna bijeda skrivena iza blještave fasade na neki način odražavaju stanje njegovih žena, iza čijih se optimističnih, nasmiješenih lica često skrivaju totalna nemoć i jad”.
Dok je u liku žene koja inzistira na tome da bude objektivizirana u svojoj knjizi “U vrtu čudovišta” stvorila svojevrsnu subverzivnu antitezu snažnoj emancipiranoj ženi 21. stoljeća, “Uspavanka” se bavi ženom koja bi željela “imati sve” djecu, karijeru, večernje zabave s prijateljima, koja na kraju ostaje kažnjena zato što je to pokušala ostvariti. “Kako to da svi, kad je riječ o obiteljskom životu, automatski prozivaju samo majku? A što je s ocem? Mislim da ako doista želimo ostvariti jednakost u društvu, unutar porodice, feminizam mora stvoriti prostor i za muškarca moramo priznati da je uloga oca za obitelj jednako važna kao i ona majke. Majka ne smije sebe smatrati najvažnijom karikom u obitelji. Odgovornost ili neodgovornost majke i oca posve je jednaka”, kaže Slimani. Knjiga je u samo godinu dana prodana u 600 hiljada primjeraka, pretvorivši je u najčitaniju autoricu u Francuskoj. Pojavila se i na naslovnici časopisa Elle u majici s natpisom “Leila Slimani, superstar”. Autorica ističe kako joj nikako nije namjera docirati.
“Imam puno povjerenje u svog čitatelja da će odraditi svoj dio posla promisliti i pokušati shvatiti, nakon što sam ja odradila svoj, a to je ispričati priču, ‘izraziti život’, što to znači živjeti i biti ljudsko biće”, pojašnjava Slimani, koja je od novinarske karijere odustala nakon što je, prateći Arapsko proljeće, 2011. godine uhapšena u Tunisu. Iz današnje perspektive, čini li joj se da je revoluciju vrijedilo pokretati, da su se nade ljudi ostvarile? “Iako je danas situacija u Tunisu vrlo teška, revolucija je bila apsolutno nužna. Divim se toj zemlji i njezinu narodu, i iskreno se nadam da će nastaviti svoju hrabru borbu za slobodu arapskih žena. Znate li da je u Tunisu abortus legaliziran? Tunis služi kao primjer svim zemljama Magreba da je demokracija za nas muslimanke moguća”, govori Slimani napominjući kako je Maroko jedna od rijetkih arapskih zemalja u kojima tijekom Arapskog proljeća nije bilo nasilnih sukoba i kaotične revolucije, a kralj Mohammed IV. čak je uspio donekle ublažiti nezadovoljstvo naroda donošenjem novog liberalnijeg ustava.
Pitam je što misli o zabrani burke u Maroku i Francuskoj? Što je burka ženi? Ili nindži?
“Apsolutno se slažem s time! Uopće ne razumijem zašto bismo trebali prihvatiti da žene hodaju ulicama potpuno pokrivene, kao nekakvi duhovi ili nindže? Žena koja ne želi pokazivati svoje lice neka ostane kod kuće. Ne shvaćam zašto bi itko želio izlaziti i ostati skriven? Smatram to apsolutno neprihvatljivim, da ne govorimo o tome da to također predstavlja golem sigurnosni problem”, strastveno odgovara. Njene su knjige doprle do najšire publike, a prošle je godine izabrana za drugu najmoćniju ženu u Francuskoj. U čemu se sastoji njezina moć? “Nisam sigurna da sam moćna kao žena moja moć leži u mojem pisanju. Vjerujem da to vrijedi za sve pisce. Pisci imaju golemu moć jer u pisanju ne postoje granice ni ograničenja, možete raditi što god želite. Moja moć, moja snaga, isključivo se nalazi u onom što pišem”, decidirano kaže.
Položaj žena, feminizam, islam, fundamentalizam, Magreb, Francuska…, teme kojima se bavi su nepresušne, a upravo je, otkriva, završila prvu knjigu od planirane nove trilogije. Knjiga izlazi u Francuskoj u martu iduće godine, a riječ je o porodičnoj sagi koja obuhvaća Maroko i Francusku te vremenski raspon od 1950. do 2010. godine. Razgovor zaključujem pitanjem koje se samo nameće: “Najtiražnija ste književnica u Francuskoj, a istodobno ste i prekrasna žena. Mislite li da vam je i to pomoglo u karijeri?”. Isprva mi odgovara razdraganim smijehom, ali se potom odmah uozbilji: “Vjerujem da donekle možda i jest, ali zapravo je teško reći. Možda bi, da imam neko drugo lice koje nije lijepo, moji likovi bili tek drugačiji. Poznajem mnoge ljude koji nisu lijepi u uobičajeno prihvaćenom estetskom smislu, ali su svejedno lijepi jer imaju karakter. Za pisca nije bitno da bude lijep, nego da bude u stanju iskreno i otvoreno promatrati svijet”, zaključuje.
(TBT, Express.hr)
