„Iskreno vjerujem i uzdam se u taj koncept, jer onaj drugi koji smo već vidjeli (nasilna promjena granica) nije mi drag. Nije mi drag i ne vjerujem u njega ne samo zbog krvoprolića i užasa koji ostavlja iza sebe, već i zbog toga što je dokazano neuspješan,“ kaže Azeski u intervjuu za novinsku agenciju Patria, prepričavajući da je nedavno boravio u dolini rijeke Rajne u Njemačkoj i Francuskoj koja je bila poprište sukoba u prošlosti, ali je do danas ostala nepromijenjena kao granica između te dvije zemlje.
„Moj kolega historičar mi je objasnio ovako: četiri velika rata su vođena na rijeci Rajni u zadnjih 200 godina, a granica ipak ostaje na Rajni, ni lijevo ni desno od nje.“
„Također, od Sarajevskog atentata 1914. do danas poginulo je milion ljudi ali je granica između Srbije i Bosne i Hercegovine i dalje na Drini. Znači, dajte konačno da se distanciramo sa tog suludog koncepta da nešto možemo da promijenimo na silu. Na silu ne možeš da uzmeš ni parče hljeba od čovjeka, a kamo li čitave gradove i države. U prirodi ljudi je da na silu odgovore silom. Čak i najslabija bića kao jedno malo pile ili jagnje čim ga donesete do zida, počinje da napada. Tako da nasilnih promjena granica neće biti sigurno. Dajte bar da za taj unaprijed dokazano neuspješan projekat ne ginu ljudi ponovo.“
Govoreći o tome šta bi Evropska unije značila za Makedoniju ali i region u kulturološkom smislu, makedonski historičar kaže da bi to za Makedonce značilo da će konačno poslije 1912. godine, kad je teritorija geografske i etničke Makedonije podijeljena, postati opet jedna cjelina. Makedonci prognani iz grčkih gradova Lerin, Voden, Kostur moći će da se češće vraćaju na svoja rodna ognjišta i, najvažnije od svega, da komuniciraju između sebe bez ograničenja. Za Albance iz Makedonije, Kosova i Albanije to će značiti isto tako mirni način ujedinjavanje svih teritorija gdje živi albanski narod. Ovakav koncept – objašnjava Azeski svoje viđenje Zapadnog Balkana u EU – povezat će Bosnu sa Sandžakom kao i Srbiju sa Republikom Srpskom.
„Znači, ja ne kažem da kad padnu granice neće više biti problema. Ali, tih problema će sigurno biti manje nego da krvavo rješavamo granice kao što smo to radili tokom 90-tih.“
Azeski pak razmišlja i u drugom pravcu. Priznaje da je vrlo teško prognozirati kada bi zemlje Zapadnog Balkana mogle postati članicama EU, pa savjetuje da zemlje u regionu do tada više stavljaju fokus na same reforme koje EU traži od njih, dok prijem u EU kao formalan čin treba biti posljedica uspješnih reformi.
„Evropska Unija nije fizička tvorevina koja se može opipati, već je to skup vizionarskih ideja na jedno mesto“.
„Skup ideja koji su tu samo sa jednim ciljem, a to je da poboljšaju život svima nama. Zato, dajte da i mi primjenimo te ideje što prije. Dajte da dokažemo Briselu da možemo i sami sebi da poboljšamo život i tako da postanemo vrjedniji sagovornici i partneri Europe. Ne moramo da čekamo da postanemo članice EU pa da imamo bolji zdravstveni i bolji obrazovni sistem, kao i bolju infrastrukturu. Ne moramo da čekamo ulazak u Evropsku unije da damo veću podršku privatnom sektoru ili da poboljšamo uslove za biznis. Još manje moramo da čekamo ulazak u EU da osiguramo ljudske uslove za rad našim umjetnicima i sportašima. Što se tiče mene lično, važnije je što prije da primijenimo te evropske vrijednosti i principe i sami po sebi da postanemo europljani, dok je sami čin ulaska u taj politički savez samo formalnost.“
Na pitanje šta bi bili prioritetni koraci za očuvanje multietničkog Zapadnog Balkana, Azeski odgovara: „Samo jedna jedina prosta stvar: rušenje granica i što veća komunikacija među ljudima. Toliko mnogo granica na toliko malo prostora nije u koristi nikome.“
„Mi ne možemo da dobijemo povjerenje između sebe jer se realno slabo družimo. Ja sam do Sarajevo /iz Makedonije/ putovao više od deset sati, jer nema aviona, nema voz... To odvraća mlade ljude da putuje i da se druže između sebe. A, ako se oni danas ne druže, sutra ne mogu da se poznaju i da prave zajednički biznis. Ako ne rade zajednički biznis, neće imati zajedničkih interesa što znači da se neće osjećati bliski jedni drugima. Rušenje granica pokrenut će jedan ciklus zbližavanja ljudi koji bi trebalo da pokrene domino efekt za sve ove pozitivne stvari koje nabrajam. Bez toga ne samo da nemamo multietničke budućnost Balkana, već nemamo uopće nikakve budućnosti“, zaključuje Dejan Azeski.
