Vesid je u trenutku smrti imao nepunih 16 godina i najmlađa je žrtva, od 35, koliko će biti ukopano ove godine u Potočarima.
Odličan đak, zaljubljenik u sport i život mučki je ubijen sa još hiljadama bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su u julu ‘95. godine pokušali, padom Srebrenice, preko šume doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja. Ubijen je na tom putu, a samo nekoliko njegovih kosti nađeno je u masovnoj grobnici Liplje.
O Vesidu, njegovim osobinama, privrženosti braći i sestrama i ljubavi koju su svi gajili prema njemu za Anadolu Agency (AA) priča majka Remzija. Danas, sa još dva sina – Zijadom i Azirom, snahama i unučadima živi u mjestu Suha u Živinicama. Tu su počeli novi život i ne planiraju se vratiti u rodni kraj.
Dok priča u rukama drži sliku svog ubijenog maloljetnog sina. Plače, ali ipak priča. Želi da priča, želi da se zna šta se desilo njegom sinu i još hiljadama nedužnih civila ubijenih u ljeto ‘95.
“Rastali smo se u Srebrenici na benzinskoj pumpi. Zagrlila sam ga i rekla: ‘Ajd sine sa mamom u Potočare’. Ali, ne može, bio je velik, trenirao je…Zaplakao je, poljubio me i rekao: ‘Nemoj mati, da zakolju i tebe kada me budu klali pred tobom. Vi idite, ja odoh sa bratom'”, prisjeća se Remzija.
Tokom puta je Vesid, kako je kazala ova srebrenička majka, za kaiš držao brata Azira. Međutim, u zasjedi na zloglasnoj “Bukvi” više ga nije bilo tu. Tada ga je Azir i posljednji put vidio.
“Nije ga mogao pronaći. Otišao je u sred njihovih livada i legao. Otišao je da ga tu ubiju. Ljudi su prolazili i mislili da je mrtav. Na Bajkovici su Zijadu, drugom sinu, rekli da je Azir mrtav. Krenuo je dole i u putu naišao na Azira. Bio je umoran, nije jeo, a nema ni Vesida, a zna kakva sam ja, da će mi biti teško”, govori Remzija.
I Azir i Zijad su sedmi dan stigli do slobodne teritorije.
“Vesid nikada. Tu, na ‘Bukvi’ je ranjen. Žene, koje su taj dan išle preko Kravice, viđale su ga. Kažu da je bio ranjen, krvav i na njihovom kamionu. Tu su ih i pobili”, kaže Remzija.
Smogla je ona snage i hrabrosti i da ode u Podrinje identifikacijski centar u Tuzlu i da vidi njegove kosti i odjeću.
“Šest kosti…Nema ni koljena, prstiju, glave… Ali, šta ću. Da je i jedna kost moram da obilježim njegovo mjesto, da ima mezar pa kako god. Pronađen je prije deset godina u Liplju. Više od tri godine to nisam znala. Neću više da čekam. Čekala sam da vidim hoće li naći još koju kost”, sjeća se Remzija godina koje je čekala da pronađe njegove posmrtne ostatke.
Rođen je 22. februara, i te ‘95. je napunio 15 godina.
“Dijete bio, ništa nije znao. Trenirao je i išao u školu. Upisao je prvi razred gimnazije. Bio je odličan učenik. Trenirao je karate i još svašta nešto. Kako je samo igrao fudbal. Ali šta ćemo, tako je Bog dao. Mora da se živi. Teško je…Jedna koščica ondje, druga na drugom mjestu”, kaže Remzija kojoj su još ubijena tri brata, 11 bratića, sestra i njena dva sina. Nijedan brat još nije pronađen.
Dok priča na stolu je smrtovnica sa Vesidovim imenom. Umjesto diplome majka Remzija gleda i miluje smrtovnicu, dokaz zvjerstava koja su počinjena u ljeto te ‘95. godine.
Ne kune, kako je kazala, jer ima još dva sina i dvije kćerke, ali se nada da će im Bog vratiti. Zahvaljuje se Bogu jer su barem preživjeli Zijad i Azir.
Za kolektivnu dženazu u Potočarima 11. jula ove godine do sada su spremni posmrtni ostaci 35 osoba.
U Podrinje identifikacionom centru u Tuzli nalazi se skoro 170 identificiranih žrtava, ali uglavnom zbog nekompletnosti posmrtnih ostataka porodice se još nisu odlučile za ukop.
U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je smiraj pronašlo 6.575 žrtava genocida, a traga se za još oko hiljadu.
