Ramo Huskić (20) iz Trnopolja kod Prijedora poginuo je jučer sat poslije ponoći nakon što je s konstrukcije metalnog tobogana, s visine od skoro 12 metara, skočio u rijeku Sanu. Smrt je bila trenutna, a tijelo nesretnog mladića iz vode su izvukli policija i drugari s kojima je bio u noćnom izlasku, piše Dnevni avaz.
S tobogana na gradskom kupalištu, stotinjak metara uzvodno od mosta, Huskić je skakao i ranije. Prijatelji i porodica kažu da je bio dobar plivač. S društvom je preksinoć bio na splavu. Malo se i popilo i u jednom trenutku, kako se saznaje, pala je odluka da se prije odlaska kući okupaju.
– S njim su bila još dva druga. Ramo i još jedan od te dvojice su se skinuli. Drug je prvi skočio i isplivao, a za njim i Ramo. Nije izronio i tad su nastale uzbuna i potraga za mladićem – ispričali su nam svjedoci.
Vijest da je Ramo ostao pod vodom brzo je prostrujala među njegovim drugarima. Amar Redžić govori da su njih sedam ili osam, koliko ih je u subotu bilo u društvu, odmah skočili u vodu.
– Rijeka je brza, nismo računali da je na dnu nego da ga je voda odvukla. Plivali smo prema mostu, oko mjesta gdje je skočio, tražili ga, ali ništa… Popio je, ali nije bio toliko pijan da nije mogao pomjeriti ni ruke ni noge… Sigurno se nakon skoka zakačio za neko granje na dnu rijeke i tako ostao… Jedan od mlađih policajaca, svaka mu čast, samo je skinuo opasač, izuo cipele i skočio u rijeku – kaže vidno potreseni Amar, koji se prije kobnog skoka s Ramom dogovarao da se taksijem vrate kući.
U kući žalosti u Trnopolju neutješna porodica ne vjeruje da Rame nema. Očajna majka Edina priča kako je njen sin u subotu cijeli dan za nadnicu balirao sijeno. Predvečer se okupao i rekao joj da ide u grad.
– Bio je dobar, vrijedan, miran, tih… Kaže mi: “Majko, idem u grad, ali mi se nešto ne ide.” Kao da je naslutio tragediju, ali ga đavo povukao… A onda me uzeo u naručje i nosao po kući i govorio da će on u gradu pojesti ćevape, a meni donijeti burek. I babi je rekao da mora platiti struju, da mene ne sekira… Na kraju je sjeo na bicikl i otišao. Ovo je Bogu za plakati – kroz teške suze govori majka Edina.
Da joj je sin poginuo, saznala je nedugo nakon tragedije i očajna je hodala od Doma zdravlja do bolnice, da vidi svoje mrtvo dijete…
ŽIVE TEŠKO
Huskići žive veomateško. Otac Neđib od penzije od skoro 400 maraka hrani cijelu porodicu, sada troje djece, suprugu, snahu i unuče. Oni koji žele da pomognu ovim dobrim ljudima i bar malo im olakšaju ove teške trenutke, mogu da se jave na broj telefona Almina Huskića 066 132 496.
