Predsjednik Francuske Emmanuel Macron povukao je tri poteza koji su razljutili administraciju njegovog kolege iz Washingtona Joea Bidena. Razlog iza toga je lična ambicija, ali i duga historija tenzija ovih prekoatlantskih partnera.
Macron je u prethodnoj sedmici na tri "fronta" uspio da izvuče negativne reakcije iz Washingtona.
Prvo je u Pariz stigao predsjednik Kine Xi Jinping, u trenutku kada Biden uvodi tarife u sklopu ogromnog trgovinskog rata između Pekinga i Washingtona.
Zatim je za 80. godišnjicu iskrcavanja na Normandiju, odnosno Dan D, Macron odlučio pozvati predstavnika Rusije, iako je ova zemlja prije dvije i pol godine pokrenula otvorenu invaziju na Ukrajinu, zbog čega je ujedinila zapadni svijet protiv sebe.
Posljednji potez je možda i najbolniji za administraciju Joea Bidena, a to je otvorena podrška predsjednika Francuske za potjernice Međunarodnog krivičnog suda za premijera Izraela Benjamina Netanyahua i ministra odbrane ove zemlje Yoava Gallanta, zbog sukoba u Pojasu Gaze.
Prekoatlantsko rivalstvo
Međutim, poznavaocima prilika i odnosa Pariz - Washington ovo nije ništa novo. Iako su osnivači Sjedinjenih Američkih Država Benjamin Franklin, John Adams i Thomas Jefferson imali stanovite veze s Francuskom, a čak su i neke ideje za formiranje SAD-a "posudili" od Francuske revolucije, jasno je da u posljednjih nekoliko decenija odnosi između Francuske i SAD-a nisu bajni.
Vanjskopolitički analitičar Boško Jakšić za Klix.ba kaže da su prethodni potezi Macrona mješavina njegove lične ambicije, ali i historijskog rivalstva ovih država.
"Ako govorimo o historiji, onda možemo govoriti o transatlanskom rivalstvu. Još od vremena De Gaullove 5. Republike, kada je general povukao Francusku iz vojnog krila NATO-a, postoji određena doza ljubomore na relaciji Pariz - Washington, koja je imala uspone i padove. Nekada su se te zemlje približavale, a nekada udaljavale, ali ako govorimo o sadašnjem vremenu, onda u najvećoj mjeri te odnose određuje doktrina strateške autonomije. Taj termin je definisao predsjednik Francuske Emmanuel Macron, što podrazumijeva da Francuska, pa i čitava Evropska unija, ne slijede slijepo sve ono što se odlučuje u Washingtonu", pojašnjava Jakšić.
Macron je 2017. godine izabran za predsjednika Francuske, a umjesto ikonske Marseljeze, himne ove zemlje, odlučio je izaći na pobjednički podij uz himnu Evropske unije i veliki broj zastava ove supranacionalne institucije. Već tada se vidjela ambicija Macrona da "preuzme" EU, a Jakšić dodaje kako to sugerišu i njegovi potezi otkada je na mjestu lidera Francuske.
"Macron ima ambicije da bude lider EU, što je očigledno, pa se onda on odlučuje na poteze koji pokazuju da je autonoman, da može odlučivati sam i da ne mora uvijek da prati odluke Bidenove adminsitracije. To smo imali prilike da vidimo na početku rata u Ukrajini, kada je Macron upozoravao da ne treba "uništiti Rusiju", kako je on to tada definisao, što je bilo suprotno očekivanjima Washingtona. Macron je zaoštrio stavove prema Moskvi, ali je to vrijeme pokazao da hoće da donosi autonomne odluke", kaže Jakšić.
U kontekstu posjete kineskog predsjednika Xi Jinpinga, Jakšić pojašnjava da je ovo bila mješavina manifestacije Macrona kao de-facto lidera EU, ali i rukavica u lice SAD-u, te potez koji sugeriše autonomnu politiku i donošenje odluka u Parizu, a ne u Washingtonu.
Ipak, poseban udarac je bila pozitivna poruka Macrona u smislu odluke Međunarodnog krivičnog suda da se raspišu potjernice za Netanyahuom i Gallantom.
"Najnovija manifestacija tog različitog stava je upravo zahtjev glavnog tužioca Međunarodnog krivičnog suda u Hagu da se izrdaju potjernice za premijerom Izraela Netanyahuom i njegovim ministrom odbrane Gallantom, gdje je Macron rekao da "oni poštuju nezavisnost ovog suda", iako je to u značajnoj suprotnosti sa stavom predsjednika SAD-a Bidena koji je izrazio zaprepašćenje da je Izrael izjednačen s Hamasom, koji se proglašava terorističkom grupom. Tu vidimo da Francuska hoće da vodi svoju politiku, koja je više usaglašena s međunarodnim javnim mnijenjem i pro-palestinskim protestima kojima svjedočimo svuda po svijetu. Ti odnosi idu cik-cak, ali rivalstvo nikada nije ukinuto", objašnjava Jakšić.
Odlazak Merkel otvorio šansu za Macrona
Razlog zašto Macron može da otvoreno prkosi SAD-u i sebe promoviše kao lidera EU je promjena na čelu Njemačke, smatra Jakšić, te pojašnjava da je odlazak bivše kancelarke Angele Merkel bio znak za predsjednika Francuske.
"Upravo je Macron u odlasku Angele Merkel vidio svoju šansu, jer je ona bila nesporan lider Evropske unije, ne samo kancelarka najmoćnije zemlje EU, i politički i ekonomski. Onda je Macron vidio šansu da može da preuzme ove komandne palice otkako je u Njemačkoj izabran poprilično anemičan kancelar Olaf Scholz, koji je daleko od rejtinga kojeg je imala Merkel. Tu je onda polako počeo da daje prijedloge kao što je njegovo insistiranje na osnivanju zajedničkih evropskih snaga, nešto što Amerikanci u potpunosti ne odobravaju. To daje Macronu priliku da sebe postavi kao inicijatora proevropskih poteza, koji bi stvorili stratešku autonomiju Evropske unije na čelu s Francuskom, koja je danas jedina nuklearna sila u okvirima Evropske unije", kaže Jakšić.
Mada su interesi Francuske i SAD-a po brojnim pitanjima ujednačeni, što uključuje trgovinski rat s Kinom i rat u Ukrajini, Macron želi da pokaže kako on ima moć da ujedini EU i da mogu "disati" bez Washingtona.
