Nedavno istraživanje otkrilo je da je drevna civilizacija koja je živjela u dolini Jordana, blizu Mrtvog mora, potpuno uništena, kako se smatra, eksplozijom meteora snagom nuklearnog oružja, pa je regija postala nenastanjiva nekoliko stoljeća. Naučnici koji su istraživali studiju pronašli su dokaze da je ogromna eksplozija uništila Tel al-Hamam, grad iz srednjeg bronzanog doba koji se nalazi na jugu doline Jordana, sjeveroistočno od Mrtvog mora, prije 3600 godina, tačnije 1650. godine pne.
Ogroman grad istočno od rijeke Jordan uništen je, zajedno s desetak drugih manjih gradova i više malih sela. Bili su napušteni i nenaseljeni stotinama godina. Prema naučnicima, “kosmička eksplozija” koja se dogodila u atmosferi bila je veća od eksplozije Tunguske u Sibiru 1908. godine, a njena snaga je bila oko hiljadu puta veća od energije atomske bombe bačene na Hirošimu.
Shodno njihovim navodima, vatrena kugla formirala se na visini oko četiri kilometara iznad zemlje. Gotovo čitavo naselje se našlo u plamenu. Nakon nekoliko sekundi na njega se obrušio snažan udarni talas koji je uništio sve građevine, a ljude i životinje raznio na komade. Plamen je za otprilike minut stigao do Jerihona, 22 kilometra zapadno od Tel el Hamama. Zidovi grada su se srušili i izgorio je do temelja.
Tajanstvena eksplozija Tunguske, za koju se vjeruje da je uzrokovana meteoritom, opustošila je sjevernu sibirsku šumu, spalivši više od 80 miliona stabala u nekoliko sekundi na površini od gotovo 2.000 kvadratnih kilometara, ali ne ostavljajući iza sebe kratere. Istraživači vjeruju da je veliki željezni meteorit udario u atmosferu i približio se dovoljno da generira veliki udarni val, ali se zatim udaljio od naše planete.
Taloženje soli povezano s kosmičkom eksplozijom dovelo je do povećanja slanosti zemlje, nestanka poljoprivrede i migracije ljudi iz oko 120 malih gradova u blizini u razdoblju od 300 do 600 godina.
Da li je Tel al-Hamam zapravo Sodoma iz priče o Poslaniku Lutu alejhi selam?
Neki komentatori ovog naučnog otkrića smatraju da je Tel al-Hamam ni manje ni više nego grad Sodoma kojeg je Allah uništio zbog razvrata.
Narod Poslanika Luta živio je u Sodomi i okolnim selima u blizini Mrtvog mora: to je oblast današnjeg Jordana. Lutovi sunarodnjaci bijahu veoma izopačeni i zli, činjahu nasilje i drumsko razbojništvo; nisu jedni druge odvraćali od nevaljalih postupaka. Niko prije njih nije spolno općio s muškarcima, a sustezao se od stupanja u brak sa ženama. Lut, alejhis-selam, pozivao je svoj narod da robuje Allahu, Jednom Jedinom, odvraćajući ga usto od poročnosti i svega što ne priliči čovjeku.
Njegovi mu se sunarodnjaci nisu odazvali nego su bili uporni u činjenju zla. Negirali su pritom postojanje Uzvišenog Allaha i utjerivali vjerovjesnika Luta u laž. Zbog toga je Svemogući Allah na njih spustio kaznu kakvu nisu očekivali, učinio je njihovo uništenje poukom drugim ljudima.
“I Luta – kad reče narodu svom: ‘Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!’ A odgovor naroda njegova glasio je: ‘Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi čistunci!’ I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove – ona je ostala s onima koji su kaznu iskusili. I na njih smo kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skončali.” (el-A’raf, 80–84)
“I kad izaslanici dođoše Lutu, on reče: ‘Vi ste, doista, ljudi neznani!’ ‘Ne!’, oni rekoše. ‘Donosimo ti ono u šta ovi stalno sumnjaju, donosimo ti ono što će se, sigurno, dogoditi, a mi zaista istinu govorimo. Izvedi čeljad svoju u gluho doba noći, a ti budi na začelju njihovu, i neka se niko od vas ne osvrće, već produžite u pravcu kuda vam se naređuje!’ I Mi smo mu objavili ono što će se zbiti: da će oni, svi do posljednjeg, u svitanje uništeni biti. U to dođoše stanovnici grada, veseli. ‘Ovo su gosti moji’, on reče, ‘pa me ne sramotite, i bojte se Allaha, i mene ne ponizujte!’ ‘A zar ti nismo zabranili da ikog primaš?’, oni povikaše. ‘Ako već hoćete nešto činiti, eto kćeri mojih!’, on reče. Tako Mi života tvog, oni su u pijanstvu svom lutali. I njih je zadesio strašan glas kad je Sunce izlazilo, i Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje, i na njih smo kao kišu grumenja od skamenjene gline sručili – to su, zaista, pouke za one koji posmatraju – on je pored puta, i sad postoji; to je doista pouka za one koji vjeruju.” (el-Hidžr, 61–76)
“I Lutov narod u opomene nije vjerovao. Na njih vjetar, pun pijeska, poslasmo – samo ne na Lutovu porodicu, nju u svitanje spasismo, iz milosti Naše. Eto, tako Mi nagrađujemo one koji zahvaljuju. A on im je bio prijetio silom Našom, ali su oni u prijetnje sumnjali. Oni su od njega goste njegove tražili, pa smo ih Mi oslijepili: ‘Iskusite kaznu Moju i prijetnje Moje!’ A rano izjutra stiže ih kazna koju će neprestano osjećati. ‘Iskusite kaznu Moju i prijetnje Moje!’” (el-Kamer, 33–39)
Komentatori Kur’ani-kerima kažu da su, nakon posjete poslaniku Ibrahimu, alejhis-selam, meleki Džibril, Mikail i Israfil pošli prema Sodomi. Da bi Allah iskušao stanovnike Sodome i da bi se njihova poročnost dokazala, On je učinio da se ova tri meleka u Sodomu u sumrak pojave u liku prelijepih, savršeno građenih mladića te da zatraže od Luta, alejhis-selam, konačište. Ne znajući da se zapravo radi o melekima, Lut ih nije odbio, znao je da će ih neko drugi, jer su bili lijepi, ugostiti i primiti na konak. Evo o tome Božijih riječi: “I kad izaslanici Naši dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bī mu teško pri duši, pa reče: ‘Ovo je mučan dan!’” (Hūd, 77).
Vjerovjesnik Lut izjavio je da je to mučan dan jer se zauzeo da te mladiće, ne znajući da se radi o melekima, zaštiti od svojih zlih sunarodnjaka. Ranije su mu zaprijetili da nikog ne smije ugostiti, ali ih on nije mogao njima prepustiti. Katada navodi verziju u kojoj stoji da su meleki u liku savršenih mladića vjerovjesnika Luta zatekli podalje od Sodome, gdje je obavljao neke poljoprivredne poslove. Kad su od njega zatražili gostoprimstvo, nije ih, iz stida prema njima, mogao odbiti, i poveo ih je kući. U putu im je četiri puta indirektno rekao da u mjestu prema kojem idu žive najrazvratniji ljudi, ne bi li odustali od konaka u Sodomi. A melekima je naređeno da unište stanovnike Sodome tek pošto vjerovjesnik Lut posvjedoči da su oni nevaljao i nadasve poročan narod.
“U to dođoše stanovnici grada, veseli” (el-Hidžr, 67). Pročulo se Sodomom da je Lut ugostio prelijepe mladiće, i razvratnici pohitaše Lutu želeći s njima činiti bludne radnje. Bili su radosni misleći da će s onim mladićima moći i javno činiti nemoral – ta radost još je veće zlo. O kako čovjek može biti poročan!
Može se dogoditi da jedinke nekog društva budu nastrane i duševno bolesne, te da nastoje udovoljiti svojim bolesnim potrebama krijući se od drugih ljudi i bojeći se da za tu njihovu nastranost ko ne sazna, ali je posve nezamislivo da cijelo društvo bude izopačeno u toj mjeri da svojim bolesnim strastima udovoljava javno, bez imalo stida i bez trunke griže savjesti. Supružnici se kriju prilikom udovoljavanja seksualnim potrebama premda ne rade ništa zbog čega zaslužuju prijekor, pa štaviše, i neke se životinje kriju prilikom parenja, a Lutovi su se sunarodnjaci radovali prilici da javno sudjeluju u razvratu.
Toliko su bili ogrezli u sklonosti prema muškarcima da su, došavši Lutu, alejhis-selam, bez imalo stida tražili da im ustupi goste kako bi s njima spolno općili. Nisu ni pomišljali na to da svojim zahtjevom ponižavaju vjerovjesnika Luta i da mu čine veliku nepravdu. Vjerovjesnik Lut pokušao je u njima probuditi osjećaj da su oni muškarci i da im trebaju žene. “‘O narode moj’, on reče, ‘eto mojih kćeri, one su vam čistije…’” (Hūd, 78). Po vjerozakonu, vjerovjesnik u odnosu na svoj umet ima status oca u odnosu na djecu, te je Lut zbog toga rekao: “Eto mojih kćeri…” Ovako su ovaj ajet tumačili Mudžahid, Seid b. Džubejr, er-Rebi b. Enes, Muhammed b. Ishak i Katada, i to je ispravno tumačenje.
“‘Bojte se Allaha i pred gostima me mojim ne sramotite…’” (Hūd, 78). Ovdje se vjerovjesnik Lut pozvao na beduinski običaj ugošćavanja, htio je u njima probuditi osjećaj za vrednotama, premda je znao da su oni izopačeni preko svake mjere i da se u njima ne mogu probuditi tī osjećaji; učinio je ono što je mogao u tom teškom položaju.
“‘Zar među vama nema razumna čovjeka?’” (Hūd, 78). Kao da im je rekao: “Sunarodnjaci moji, postoje samo razumni i nerazumni ljudi, časni i nečasni, pa zar ste zadovoljni da pripadate kategoriji onih što su nerazumni i nečasni?” Nažalost, ni to nije utjecalo na njihovu odluku. Umjesto da ove Lutove, alejhis-selam, mudre i umilne riječi u njima probude osjećaj griže savjesti i muževnost, pa da odustanu od zla, oni su ukorili Luta: “‘A zar ti nismo zabranili da ikog primaš?’” (el-Hidžr, 70).
Kao da su rekli da im je on, primivši zgodne mladiće u svoju kuću, omogućio da učine razvrat i na to ih potaknuo, pa se oni, eto, zlu i poroku ne mogu oduprijeti. “‘Ti znaš da nam nisu potrebne tvoje kćeri’, oni rekoše, ‘ti doista znaš šta mi hoćemo’” (Hūd, 79). Ne, nisu odustali, nego su samo potvrdili svoju izopačenost ustrajno tražeći da im Lut, alejhis-selam, ustupi svoje goste.
Vjerovjesnik Lut osjetio se bespomoćnim i strancem među vlastitim sunarodnjacima, nemajući rodbine koja bi stala u njegovu odbranu. “‘Ah, da ja samo imam moć’, on reče, ‘ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!’” (Hūd, 80). Zbog velike brige i nevolje koje je dopao, Lut, alejhis-selam, ovako se izrazio zaboravljajući pritom da ima podršku u Gospodaru, Silnom i Jakom, Koji Svoje štićenike nikad ne napušta.
Ibn Kesir zapisao je: “Komentatori časnog Kur’ana navode da je vjerovjesnik Lut, alejhis-selam, sprečavao svoje sunarodnjake da uđu u njegovu kuću i gurao ih od vrata, a bila su zatvorena; oni su bili uporni u tome da im to dozvoli, a on ih je uporno podsjećao na Allaha. Tad se na vratima pojavio Džibril i udario razvratnike krajem svog krila i zaslijepio ih. Neki učenjaci kažu da su im oči uslijed tog udarca potpuno potrte, pa štaviše, da je nestalo i očnih duplji. Kući su otišli pipajući zidove i prijeteći da će se sutra osvetiti Lutu.
Zatim su meleki pristupili Lutu, alejhis-selam, te mu zapovjedili da potkraj noći povede svoju čeljad, osim supruge, i da se niko ne obazire kad budu čuli da kazna pogađa grešne ljude. I kad je došlo vrijeme da krivovjerni budu kažnjeni, melek Džibril iščupao je pomoću krila sedam naselja u kojima je živjelo četiri stotine nevjernika, sa životinjama i svime drugim što što su ta naselja obuhvatala, te ih podigao do neba, toliko visoko da su meleki čuli kukurijekanje pijetlova i lajanje pasa, a zatim ih sunovratio… Utom je Gospodar na njih spustio tvrdo kamenje od pečene gline, a na svakom je kamenu bilo napisano ime onog kome je namijenjen.” (Kako navode mufesiri, a shodno kur’anskom tekstu, Allah je kaznio Lutov narod sa tri kazne, koje su spomenute u tekstu iznad: strašan glas, kiša od grumenja, i kazna koju je sproveo melek Džibril a.s. tj, izvrnuće zemlje, op. PV)
Eš-Šenkiti je zapisao: “Budući da su stanovnici Sodome, Lutovi, alejhis-selam, sunarodnjaci izokrenuli svoju prirodu, pa su, umjesto ženama, prilazili muškarcima, Allah, džellešanuhu, kaznio ih je kaznom koja je u podudarnosti s onim zbog čega je zaslužena: prevrnuo je na njih njihova naselja…”
Muhammed el-Bakir upitao je jednom prilikom Muhammeda b. Aliju: “Je li Svemogući Allah žene Lutova naroda uništio zbog pederastije, kojoj bijahu odani muškarci?” “Allah je uzvišen i čist od toga da bilo kome učini nepravdu”, on je odgovorio i dodao: “Žene su bile odane lezbijstvu, a muškarci pederastiji, pa su svi uništeni.”
