"Moj posao je kao i svaki drugi posao. Vodoinstalatera, stolara, šofera, doktora. Nema tu mjesta nekom uzdizanju. I prije, u Jugoslaviji se nije davalo baš puno za glumca ni kulturu, samo oni koji su uz talent imali sreće, oni su se mogli možda obogatiti, pa dobro živjeti…", znao je relativizirati svoj glumački genij Mustafa Nadarević.
"Tamo gdje nema škole ni kulture, nema ni slobode. Tamo je jedna vrsta smaka svijeta"
"Jedino što se ovdje nikad nije davalo za kulturu tako malo kao sad, a tamo gdje je narod nekulturan i neobrazovan, tamo nema ništa. Tamo je jedna prazna rupa. Ta gdje nema škole ni kulture - nema ni slobode...tamo je jedna vrsta smaka svijeta u kojem ljudi postanu gamad, a glavni glumci postaju političari. Nažalost, to je tu već sad...", rezignirano bi nastavio popularni Mujo, posljednjih godina između snimanja TV serijala Lud zbunjen i normalan, humorističkog light TV djelca u kojem je glumio najstarijeg člana obitelji Izeta Fazlinovića, lika kojeg su ljubitelji balkanskog TV humora perolako usvojili.
Mujo od snimanja tog TV projekta više nije grabio filmske trenutke, bivajući nezadovoljnim u kojem i kakvom društvu i (ne)kulturi preživljava svoje sedamdesete. Njegovo posljednje filmsko ukazanje povijest neće bilježiti mimo puke faktografije da je odigrao rolu generala Janka Bobetka u Gotovini, Vrdoljakovom trasherskom domobranskom ratnom pucnju u prazno.
Antologijska scena s razbijanjem čela
No, dotle je došao krčeći neke od najbitnijih rola u povijesti hrvatskog, bosanskog i jugoslavenskog filma. Osobito pritom izdvajajući njegovu interpretaciju Leonea Glembaya u Vrdoljakovoj adaptaciji klasične Krležijane, filmu iz 1988. koji je podijelio generacije na one koji se sjećaju Muje Nadarevića kao vrhunaravnog tumača te iznimno zahtjevne i teške uloge i na one kojima je on bio zbrkani stari Izet Fazlinović, ne pamteći ga toliko po brojim kvalitetnim i nezaboravnim rolama iz vremena bivše Juge. Za Leonea Glemabaja je dobio brojna priznanja, između ostalih Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu. Njegova partnerica Ena Begović iste godine odbija Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu s pravom smatrajući da se partnerstvo s Mustafom trebalo držati glavnom.
I Emir Kusturica ga je vidio u svom bezvremenom remek-djelu Otac na službenom putu, razumijevajući Mujinu nadarenost, dajući mu bitnu rolu uz Mirjanu Karanović, Pavla Vujisića, Mikija Manojlovića, Miru Furlan. Tamo će ostati jednako pamćen uz sve pobrojene legende kao licemjerni aparatčik Zijo koji prokazuje glavnog lika, a scena s razbijanjem čela pred kraj filma postat će antologijskom, gotovo jednako kultnom kao i njegovi dueli s Angelikom i barunicom Castelli iz Glembajevih. Otac je 1985. osvojio Cannes i bio kandidatom za Oscara za najbolji strani film.
Nagrade ga nisu određivale, ljubav prema poslu jest
Bilo je tu još sjajnih uloga, glavnih i sporednih. I luđačkih pogleda u Već viđenom i sugestivnih dramskih momenata u Gluvom barutu, Savršenom krugu, Kiklopu, Kuduzu, Nafaki, Ničijoj zemlji i Ljudožderu vegetarijancu. Ali nagrade ga nisu određivale. Ljubav prema poslu jest.
Mustafa Nadarević je bio intuitivac čiji role playing model igranja određene uloge uključuje bitno suživljavanje s karakterom i ulaženje pod kožu psiho profila koji bi glumio. A to je psihički vrlo intenzivan i iscrpljujuć proces na koji mu mnogi kolege glumci nisu spremni. Taktika Mujinog davanja bila je ili sve ili ništa. Najčešće je bilo ovo prvo. Njemu se gledatelji nisu divili zbog lake mogućnosti poistovjećivanja s onim što je izvodio na velikom ekranu, baš suprotno. Divili su mu se zbog fascinantnih karakternih preobrazbi i nevjerice u sposobnosti transformacija. Njemu se nije lupao pečat jednog od nas, nego jednog od onih veličanstvenih. Otprilike kako gledate poluotvorenih usta s kojom lakoćom i uvjerljivošću glume Gene Hackman, Robert De Niro, Dustin Hoffman, Al Pacino, Daniel Day Lewis, kako je igrao stari Šova, Pavle Vujisić ili Miki Manojlović, to je isto bio teren i Mustafe Nadarevića.
Imao je, kaže IMDB, 127 uloga, ali bilo je i više.
Divota i veličina njegova ljudskog i glumačkog karaktera
Puka faktografija nije nešto što je Muji davalo nezaboravnost. Imao sam prilike gledati njegov kazališni debi kada je u Gavelli postavio Let iznad kukavičjeg gnijezda u kojem ne podilazi niti popušta pred Formanovom ekranizacijom i Nicholsonovim remek-djelom s kinoplatna. A do prije nekoliko godina čast voditi telefonske razgovore oko scenarija i uloge za igrani film naslovljen Film, woodyallenovsku govornu komediju u kojoj je trebao s Milenom Dravić podijeliti kadar. Bili smo u beogradskom stanu kod Milene na Dorćolu, ona ga je zvala telefonski, on je bio u Sarajevu, onda bi pričali, pričali, pričali…varijanta ovako ćemo, ovako ćemo, ovako nećemo. S njim nije bilo teško, samo kad bi ga zainteresiralo, onda je tražio kombinacije, predlagao, tražio opravdanja za svoj karakter. I tu je bila divota i veličina njegova ljudskog i glumačkog karaktera.
Po zatvaranju poglavlja nakon godine borbe s karcinomom pluća, kreće dobro znana online oproštajka. Onih koji su ga znali osobno i privatno, onih koji su imali čast raditi s njim, onih koji su ga cijenili, onih koji su po pogledu osjećali da se radi o čovjeku uz čije ime i rad vežeš isključivo respekt. Share Glembajevi, share Izet, share Otac na službenom putu, share pokoji intervju.
Put koji je s vremenom beskonačan i nenaplativ
Mučio se Mujo već neko vrijeme s karcinomom pluća. Dajući znake spremnosti za odlazak, snimio je i edukativnu TV reklamu o bitnosti kontrole i prepoznavanja simptoma raka na vrijeme. Ono što je osobito tužno, a što se pokazalo prema sociološkim istraživanjima morbidnim faktom jest činjenica da nečija smrt u kontekstu pop kulture – širokoj publici podiže interes za radom iste osobe. Umiranje je znak za znatiželju i zvižduk za interes.
Srećom, ljudi poput Mustafe Nadarevića ne umiru, njihov rad ih nadživljuje. Oni putuju. Taj put s vremenom je beskonačan i nenaplativ. Bogatstvo. Škrinja. Blago. Leone. Mujo.
