(In memoriam Draganu Rodiću 1925-2020)
Piše: Dževad Sabljaković
Dragan Rodić se vratio svojoj zemlji i svom kraju, iz kojeg je potekao prije 94 godine. Pepeo njegovih zemnih ostataka rasut u srijedu 2. juna ispod starog grada Ostrožac i ponad rijeke Une u prisustvu najbližih članova porodice i poštovalaca bio je simbolično sjedinjavanje sa svojom postojbinom na kraju puta svih živih.
Rođen je u Banjanima kraj Bosanske Krupe, ali je u Cazinu, u koji je došao prije 75 godina, proživio najljepše, najpotpunije i najstvaralačkije godine. Posao, društveni angažman i lični život najtješnje ga je povezao sa Cazinom i cazinskim krajem, kojima je ostao odan cijelog života, i, prema posljednjoj njegovoj želji, rasipanjem pepela svog tijela po voljenom tlu konačno se sjedinio s njim.
Došao je u Cazin još 1944., kad je imao 19 godina i tom gradu je donio svoj idealizam, entuzijazam, samopožrtvovanje, posvećenost, revolucionarnost i stvaralaštvo. Bio je ubjeđenjem, radom, samopregorom i avangardnošću pregalac u svemu što je značilo podizanje grada, borbu protiv bijede i zaostalosti na svim područjima života, od iskorjenjivanja nepismenosti i zaraznih bolesti, do uvodjenja električne struje i začetaka privrednih aktivnosti. Bio je u prvim redovima onih pregalaca, Cazinjana, koji su polagali jedan za drugim kamene temeljce budućeg modernog evropskog grada, kakav je danas Cazin. Bio je neodvojiv od tog društva ljudi kakvi su bili Hamdija, Hakija i Sead Pozderac, Hamdija Omanović, Ale Galić, Mirko Turić, Mahmut Pjanić, Huse Sabljaković, Asim Durić i mnogi drugi. S njima je imao istu viziju boljeg života od onog koji se razorno završio drugim svjetskim ratom, od čijeg početka, a svoje šesnaeste godine, je antifašista Dragan i sâm učestvovao.
Svoju avangardnost pokazao je i u ličnom životu. Bio je to istinski revolucionarni dogadjaj kad je 1948. Cazinom prokrilao glas da se Dragan oženio Šuhretom iz ugledne muslimanske porodice Kazlagić. Valja zamisliti vrijeme prije više od 70 godina kad se to desilo da bi se shvatilo šta je to tada značilo za Cazin i njene stanovnike, koliko je trebalo hrabrosti, čiste ljubavi i upravo avangardnosti i Draganu i Šuhri da donesu takvu odluku. "Skandal" koji su tada napravili, njihov takozvani miješani brak, koji su sklopili na zaprepašćenje cijelog tadašnjeg Cazina, ali i na otvorenu ili pritajenu podršku, potrajao je sljedećih više od 70 godina, sve do oktobra 2020. godine, kad je Šuhra ispratila svog Dragana na posljednji put.
U skladu je s epohom u kojoj je proživio najveći dio svog vijeka da je u radnoj akciji izgradnje pruge Brčko-Banovići Dragan predvodio brigadu, čiji pripadnici su bili najvećim dijelom mladići i djevojke iz Cazina i cazinskog kraja. U skladu je s epohom da se udarnički radilo i na podizanju škola i ambulanti, ostvarivanju elektrifikacije, uredjivanju puteva do udaljenih sela, kulturnim i sportskim poduhvatima. U svemu tome je učestvovao Dragan sa osmijehom koji nije nestajao sa njegovog lica.
Njegov osmijeh u svemu što je radio značio je vjeru u ljude, u zajedništvo, u međusobno razumijevanje, u bolju sutrašnjicu, u dobrotu i ljepotu, koju je i sam širio oko sebe. Nakon više od petnaest godina rada u Cazinu i cazinskoj krajini, na dužnostima koje su u vrijeme poslije drugog svjetskog rata zahtijevale najviše moralne i intelektualne vrijednosti, bio je na visokim upravnim i skupštinskim funkcijama u Republici Bosni i Hercegovini i tadašnoj državi Jugoslaviji.
U svom duhu i osjećanjima Cazin nikad nije napustio. Redovno se vraćao svom gradu sa istim osmijehom s kojim je i u njemu proživio najljepše dane svog života. Uvijek je govorio da je u svemu bio saživljen s tim gradom i da će se na kraju sjediniti s cazinskim krajem.
U skladu je s njegovim duhom da je taj čin kad ga je pominjao bio propraćen osmijehom i vedrinom, kakav mogu imati bića čiji je život bio ispunjen plemenitim težnjama i radom, dobrotom i nesebičnošću. Mogao je reći: 50 godina sam se borio za ostvarivanje svojih ljudskih, socijalnih i moralnih ideala i ubijeđenja i protiv nepravdi, kojih nije bio lišen ni moj život. Ta borba bila je moja ljudska i gradjanska dužnost. U skladu sa svojim ubijeđenjima i najdubljim osjećanjem dužnosti odredio se u odmaklim godinama negativno prema svakom nacionalizmu i razararanju, podjeli i upropašćivanju zemlje u čijem formiranju i jačanju je i sâm učestvovao. Bio je nepomirljiv borac protiv nacionalističke politike Slobodana Miloševića i ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Zato je bio osnivač Antinacionalnog udruženje gradjana Bosanaca i Hercegovaca u Beogradu i do posljednjeg svog daha bio je aktivni član Saveza antifašista i Kluba nezavisnih intlektualaca.
Društvene i političke dužnosti koje je obavljao na svim nivoima uredjenja bivše države Jugoslavije i visoka priznanja i najviša odlikovanja, koja je zasluženo dobijao, pripadaju epohi koja je takodje bivša, ali ljudskost, plemenitost i samopregor koji su ga odlikovali neprolazni su i svevremeni, i zbog tih osobina koje su zračile iz njegovog osmijeha zaslužuje da bude ucrtan u kolektivnu memoriju i istoriju grada Cazina. Cijelog života Dragan je bio u duši gradjanin tog grada i njegova posljednja želja je bila da mu pripadne i svojim posmrtnim ostacima. Ta želja mu je ispunjena, ali dugujemo mu još pamćenje i pominjanje.
Njegov osmijeh bio je u savršenom skladu sa njegovim bićem: bio je najveći dio života srećan čovjek jer je imao ideale i ostvarivao ih je i u ličnom i u društvenom životu.
Zajedništvo je bilo jedan od tih ideala. Zato se do posljednjeg svog daha izjašnjavao kao Jugosloven. Bio je nesrećan samo posljednjih decenija svog dugog vijeka kad je nacionalizam, kojeg je smatrao svojim najvećim neprijateljem, ponovo zavladao, a zemlja, koja mu je bila takodje ideal, utonula u krvavi rat i nestala u njemu. Njena agonija zamračila je i ugasila njegov osmijeh. Taj osmijeh pojavio se ponovo kao vizija, simbol i nada dok se pepeo njegovih zemnih ostataka rasipao krajem kojem je smatrao da pripada, okolinom grada Cazina u kojem je, i po njegovim riječima, proživio najljepše i najbolje godine života.
Foto: Vesko Rodić/ Cazin.net
