Ako te nekad upita za mene,
Bole li te stare rane.
Cvijeta li još rumena ruža,
Čija li sada miluje mog bivšeg muža.
Ćupove i dvore pune zlata,
Da joj dam kad se s drugim fata.
Džaba zlato i dukati,
Đe ću sad, kasno je plakati.
Eh moja iz mladosti rano,
Fataš li se još bestidno i sramno.
Gdje si sada, kako živiš i šta radiš,
Hajdučice mala da li i ti patiš.
I lijepo je bilo s tobom spavati,
Jednom dođe i vrijeme za kajati.
Kako je život stvarno pogrdan i strt,
Lijepo nam je propisano na život i smrt.
Ljubav ti je kad ti na ranu stave soli,
Mnogo ali mnogo uistinu to boli.
Nego upamti sve si pomno isplanirala,
Njemu sve si svoje adute dala.
O kako je život pogrdan i strt,
Polako i nisam u ljubavi škrt.
Rijeke teku bagremi listaju iznad dvora,
S tobom bi preletio i sva mora.
Što me gledaš ispod oka i prijeko,
To je tebi o meni pogrešno ispričao neko
Uobičajene životne laži s kim se susrećem
Vuku me za jezik da kao pas lajem.
Zato ih mrzim i tom se ne obazirem,
Živim ga kao da nikad neću da umirem,
piše Senaid Ponjević.
