U životu legendarne Bebe Selimović koja nas je napustila danas, bilo je mnogo lijepih trenutaka, slave, priznanja... ali i onih manje lijepih, koji znaju probuditi bolne uspomene.
U životu legendarne Bebe Selimović koja nas je napustila danas, bilo je mnogo lijepih trenutaka, slave, priznanja... ali i onih manje lijepih, koji znaju probuditi bolne uspomene.
I o jednim i odrugim, Beba je govorila u dokumentarnom serijalu Velikani sevdaha, emitovanom na Federalnoj televiziji. Šta je to sve pratilo Bebu kroz život, kroz kakve je životne prekretnice prolazila...
Beba je bila najmlađe dijete u porodici Selimović. Kada se rodila, braća i sestre stalno su ponavljali: „Mama je rodila bebu, mama je rodila bebu“, i tako je o ostao nadimak, koji će sa drugačijim naglaskom postati njeno drugo, umjetničko ime“, navodi se u filmu.
Njen talent za pjevanjem otkrila je nekolicina zaposlenika tadašnjeg Radija Sarajevo, koji su u potrazi za mladim glasovima u to vrijeme posjećivali sarajevske osnovne škole.
Ulazi u savim novi svijet, a snovi mlade Bebe polako su se počeli ostvarivati. Nakon što je položila audiciju, dolaskom na Radio, svojom osobenošću počela je ostavljati dojam na muzičke pedagoge i korepetitore. Počeli su nastupi, pojavljivanja pred publikom, prvi snimci, singlice....
Međutim, pjevati za Bebu je predstavljalo pravo zadovoljstvo, ali ne i ljubav. Nju će pronaći u čovjeku kojeg je 50-godina upoznala u Žepču. Sabrija Šečić, student Građevinskog fakulteta, kada je prvi put ugledao Bebu nije mogao ni sanjati da će mu baš ova mlada i lijepa interpretatorka iz Sarajeva ubrzo postati životna saputnica.
Bebina otmjenost i odmjerenost zasigurno ga je snažno privukla, a veza je brzo krunisana brakom. Uslijedila su brojna putovanja širom Jugoslavije. Mjesto pred mikrofoonom Beba će napustiti na kratko vrijeme i postati saputnik svoga muža na brojhnim terenima na kojima je radila njegova građevinska firma.
Foto: Printscreen: Bebi je porodica bila na prvom mjestu
Pjevanje, kao da je u ovom periodu ostalo po strani. Od 1959. do 1963. nastupala je sa pauzama. Međutim, publika ju je i pored toga uvijek oduševljeno dočekivala. Najviše vremena je provodila sa suprugom, smještaj u radničkim barakama nije joj predstavljao nikakvu poteškoću.
Prisan odnos kakav je vladao među supružnicima, teško je opisati. Ljubav i spokojstvo, osigurana materijalna primanja... Bebi su davali mogućnost da se pjesmi posveti onoliko koliko je to ona željela.
Vremenom počinje bilježiti zapažene uspjehe, priznanja na Ilidžanskom festivalu... ali i dalje joj je porodica bila sve, ništa ni u jednom momentu nije željela prepustiti slučaju. Za sve je nalazila vremena.
Nažalost, u životi nije uvijek onako kako bismo mi željeli ili kako isplaniramo. Ono što će se bezo desiti, niko nije mogao ni prepostaviti, ali ni pobjeći od svoje sudbine. Fotografija urađena početkom oktobra 1971. godine u Skenderiji podsjetnik je na posljednji susret sa suprugom Sabrijom.
„Gdje sam god gostovala, a suprug je bio slobodan, pratio me je. Uvijek me dočekivao, ispraćao, bio uz mene, tako i na ovom koncertu u Skenderiji. Sutradan smo trebali da nastupimo u Domu sindikata na Beogradskom saboru, gdje sam i ja bila učesnik. Petog oktobra sam se vraćala iz Beograda za Sarajevo. Mi smo se čuli do podne, on je otputovao da otvori jedno gradilište u Banja Luci. Otvorio je gradilište i meni se javio: Ja se vraćam kući, čekam te večeras pred Olimpikom...“ ispričala je Beba.
Sarajevo, 5.10. 1971. Beba se vozom Olimpik vraća iz Beograda. Sabrija je u autu. Vraća se sa službenog puta iz Banja Luke. Trebaju se naći na Željezničkoj stanici u 9 sati. Voz je stigao u Sarajevo.
„Dođem pred Željezničku stanicu, čekam, kako idu farovi s Marijin Dvora, ja sve mislim on, ali ga nema. Meni malo čudno, pošto me je znao sačekati gore na peronu. Ja uzmem taksi, dođem kući, djevojka otvara, ja pitam gdje je, kaže: „Ne znam“. U tom zvoni telefon...“, ispričala je Beba govoreći o danu u kojem je ostala bez supruga, a njena dva sina bez oca.
Foto: Printscreen: Bebi je porodica bila na prvom mjestu
Njene kolege su ispričale da je veoma teško podnijela gubitak muža, dugo bila u žalosti za njim. Brojne slike, sjećanja, poznanstvo sa Sabrijom... izmjenjivali su se u mislima iz trenutka u trenutak, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec...Šta dalje? Kako dalje? Zajednički život u Dalmatinskoj ulici trajno će ostati u njenim sjećanjima.
Nije pjevala, vrijeme je prolazilo, publika se pitala šta je Sa Bebom, hoće li opet uzeti mikrofon. U konačnoj odluci, bile su presudne riječi njenog velikog prijatelja Miodraga Petrovića Čkalje.
„Beba je morala da računa s tim da će joj se u životu događati i tragedije. Ako se odlučila da pripada publici, onda mora da joj se vrati“, govorio je tada Čkalja.
Beba je tako i učinila.
„Vjerujte, samo sam vidjela maramice, ljudi plaču...Ja ne znam da li sam jednu strofu otpjevala“, ispričala je govoreći o povratničkom nastupu u beogradskom Domu sindikata.
U filmu je govorio i Bebin sin Samir Šečić, koji je u suzma ispričao da je njegova majka izabrala pravi put i da je u tom momentu najviše mislila na djecu.
