Ponekad Bakir Izetbegović bude i iskren u svojim javnim nastupima. Tako se doimao kad je rekao da se u vrijeme pandemije bio uželio „političkih iftara“. Stoga, kako se vidi iz medija, skoro da nije imao ni kada iftariti kod kuće. Obišao je i „Bunu i Bunicu“ i iftarivao se u skoro u svim krajevima gdje je zavladala SDA, a koje je oslobodila Armija BiH. Poslije iftara je održavao političke tribine kao da se radi o mjesecu predizborne kampanje, a ne mjesecu posta, skrušenosti i duhovnosti. Njemu uz rame isto tako se iftarivala i njegova supruga Sebija. Iako joj je nedavno preminula majka, gospođa Izetbegović se doimala dotjerana, vesela, čila i orna za političke podvige svoje stranke na predstojećim izborima.
„UDAR NA BOŠNJAKE“I „UDAR NA DRŽAVU“
Opći dojam bi mogao biti da je Izetbegović uspio sanirati nekoliko teških udara(ca) koje je pretrpjela njegova stranka od lokalnih izbora pa na ovamo. Mislim na koruptivne afere i raskole. Uporedo su se dešavale afere koje je Izetbegović po pravilu okvalificirao kao „udar na državu“, ili pak „udar na Bošnjake“. E, te udare nije uspijevao čak ni amortizirati, a kamoli da ih je uspijevao blokirati i sanirati.
Presuda generalu Sakibu Mahmuljinukao i optužnica protiv desetak osoba u slučaju „Dobrovoljačka“, među kojima ih je polovica obnašala visoke državne, policijske i vojne dužnosti, poput Ejupa Ganića, Bakira Alispahića, ili Fikreta Muslimovića, dva su veoma teška udar(c)a na državu. Prema ocjeni same SDA, ovim „udarcima“ se želi promijeniti „karakter“ rata u BiH. Oba slučaja, drakonska presuda generalu Mahmuljinu, kao i optužnica zbog zločina u Dobrovljačkoj, zorno pokazuju paradoks politike SDA. Mahmuljin je osuđen za zločine pripadnika odreda „El Mudžahid“ koji čak nisu bili ni državljani BiH, a ne za zločine pripadnika Armije BiH. Mahmuljin je slovio kao jedan od najumjerenijih i „najmekših“ oficira Armije BiH, koji ni „mrava ne bi zgazio“. I on je samo jedan u nizu generala, počevši od Rasima Delića, koji je osuđen za zločine koji imaju „ideološku agendu“ vjerskog ekstremizma čije primjese u sebi ima i ideologija SDA. Ne da je zanimljivo, već vrlo znakovito da je toliko časnih oficira Armije BiH osuđeno na zatvorske kazne, a da se danas na stranačkim skupovima šepure kriminogeni komandanti poput Nasera Orića, Hamdije Abdića Tigra, Fikreta Prevljaka.
„BIJELA LAŽ“ I „BIJELA KUGA“
Iako su Delić i Mahmuljin apsolutno nevini kad je u pitanju osuda zbog ratnog zločina, oni ipak ispaštaju zbog svoje vojničke servilnosti i političkog poltronstva prema SDA-ovim vođama. Zato će biti veoma zanimljivo kako će se odvijati suđenje za slučaj „Dobrovoljačke“. Već dva momenta ukazuju da bi tu moglo biti i primjesa političkog, odnosno supstrata ideološkog patriotizma koji propagira SDA. Samo nekoliko dana prije okončano je suđenje Draganu Vikiću zbog slučaja ubistava u Velikom parku, za koje se sumnjiči da su ih počinili pripadnici SDA-ovih ratnih „odreda smrti“ iz zloglasne grupe „Ševe“.
Nema tog sudije koji je mogao osuditi legendarnog komandanta Vikića za ova ubistva. Kao što nema tog sudije da bi mogao osuditi pokojnog generala Jovu Divjakakoji je bio obuhvaćen u istrazi kao jedan od aktera „Dobroivoljačke“. Kao da se čekao čas smrti generala Divjaka da bi se podigla optužnica za „Dobrovolhjačku“?! Jer da je Divjak živ i da je optužen sigurno bi mnogo vrijedio za odbranu optuženih. Ovako, teško će se odbraniti Emin Švrakić, samozvani komandant „Zelenih beretki“. A baš njega Bakir Izetbegović spominje kao svog saborca. Zar nije indikativno da nikad nije spomenuo Vikića ili Divjaka. Čak štaviše, kad je Divjak dao svoje viđenje slučaja „Dobrovoljačke“, prorežimski mediji su ga napali da „radi za Pale“ oslovivši ga sa „Čiča Jovo“, što je parodija na njegovo ratno ime Čika Jovo, koja tukne na četničko tituliranje „Čiča Draže“.
Uporedo Izetbegović u samopromoviranju sebe i svoje supruge, kao i notornog vjerskog populizma, koristi medij u vlasništvu familije Švrakić. Baš na tom mediju je nedavno iznio svoju viziju islamskog društva, pa valjda i takve države, što mu evo već tridesetak godina spočitavaju njegovi politički protivnici koji su stvarno i neprijatelji multietničke države Bosne i Herecgovine.
Uopće nije problem u neprijateljskom djelovanju određenih političkih opcija u Bosni i Herecgovini, kao i u susjedstvu, već je problem u samom Izetbegoviću, odnosno u njegovoj stranci koja za proteklih trideset godina nije uspjela demantirati tu političku stigmu Bošnjaka. I kao što pokazuju Izetbegovićeve postiftarske tribine on svojim nesuvislim izjavama „ide na ruku“ naprijatlejima BiH. A zapravo se radi o njegovim „bijelim lažima“ i političkom populizmu što uopće ne odgovara stvarnosti. Takva je njegova tvrdnja da se „stotine hiljada“ Bošnjaka diže u zoru da bi zapostili. Svaki Sarajlija koji živi u novim naseljima grada, među zgradama koje broje stotinjak korisnika stanova, u vrijeme sehura može prebrojati koliko je prozora osvijetljeno u to vrijeme. Sigurno ne više od desetak, ako zgrada broji stotinjak stanova.
To je realan omjer postača među Bošnjacima. Postoji čak i poražavajući pokazatelj apstiniranja Bošnjaka od vjerskih propisa i vjerskog načina života, a sigurno su crni podaci kad su u pitanju veliki grijesi i upražnjavanje i konzumiranje harama, poput alakohola i droga od strane mladih. Da ne govorimo o crnim statistikama kad je mektebska nastava u pitanju itd. To vjerski prvaci, inače grlati agitatori SDA-ove politike, kriju „k'o zmija noge“ i pripisuju to „bijeloj kugi“ a ne svom neradu i neznanju. Prema mnogim parametrima Islamska zjednica je u dubokoj krizi, kako institucionalno i materijalno još više duhovno. Možda nikad islam u Bosni i Hercegovini kao religija nije prolazio kroz veću kušnju i krizu gledano sa prosvjetiteljskog i moralnog aspekta. Tako da Bošnjaci više vjeruju Bakiru nego vlastitim očima. Tako im više odgovara.
(
