Na strmoj krečnjačkoj hridi brda Debeljača smještenom iznad lijeve obale Une i dan-danas stoji srednjovjekovna utvrda Sokolac, koju su prema legendi sagradile tri sestre. Sa njega se pruža prelijep pogled na živopisni krajolik s jedne strane, a s druge strane pogled seže na dio bihaćke doline i grada Bihaća.
Legenda o nastanku grada koja se i dan-danas prenosi s koljena na koljeno veže se za bogataša Dobrišu, dobricu kojeg je narod izuzetno cijenio.
U životu je imao tri kćerke - Biku, Soku i Vranu, koje su njegove smrti kćeri nastavile njegovim putem dobrote i čestitosti, te su u znak sjećanja na svog oca na vlastitom imanju u Pounju sagradile tri gradića. Uradile su to baš u periodu kada je njihovo veliko imanje pokušavao oteti jedan nasilnik, s kojim su sestre na kraju postigle dogovor te uspjele u svom naumu da sagrade tri grada.
Prema legendi, Bika je odabrala mjesto na lijevoj obali Une, koji je po njoj dobio naziv Bikće, a iz kojeg će se kasnije izroditi ime Bišće, a koje danas nosi naziv Bihać.
Sestra Soka je odabrala istočnu stranu, te je na njoj sagradila Stari grad Sokolac, dok je najmlađa sestra Vrana nadomak današnjeg naselja Ćukovi sagradila gradić koji je po njoj dobio ime Vrnograč.
Stari grad Sokolac
Prvi put se spominje 1380. godine. Godina 1395. i 1405. bio je kraljevski grad. Ugarski kralj Sigismund je 1431-1434. godine založio Sokolac Frankopanima.
Nakon podjele imanja 1449. godine pripao je knezu Bartolu Frankopanu, a nakon smrti Matijaša Korvina njegovom sinu Ivanu. Poslije 1505. godine ponovo je vraćen kruni. Iza toga često je mijenjao gospodara. Za glavnu utvrdu Cazinske krajine, bio je od neobične važnosti.
Već je 1537. godine, osim porkulaba, imao i posadu od deset vojnika, a 1538. godine kralj Ferdinand ga je dao bolje utvrditi.
Osmanlije su ga poslije 1537. često napadali, a 1592. godine, nakon pada Bihaća, osvojili i stavili u njega posadu. Gradom je upravljao ćehaja, a u sastavu je Bihaćke kapetanije. Napušten je poslije 1878. godine. Godine 1897. je restauriran.
Grad je trouglastog oblika, opasan sa dvije strane bedemom, a sa treće zaštićen strmim stijenama i utvrđen četvrtastom kapi-kulom i okruglom kulom glavne utvrde.
Glavna utvrda, kula visoka 16,5 m, nalazi se na najvišem mjestu grada. Promjer joj je 10 m, debljina zida 2,4 m, a zidana je na tri zasvođene etaže. Sa ulaza, do donje i gornje prostorije, prilazi se stepenicama smještenim u zidu kule. Ograđena je malim, nepravilnim, petougaonim oborom. Ulaz u ovaj mali prvobitni obor bio je na njegovoj sjevernoj pravougaonoj strani, na visini malo nižoj od prvog sprata.
Do ulaza su vodile prislonjene drvene stepenice koje su se u slučaju opasnosti mogle uvući u obor. Kroz ulaz se dolazilo na drvenu galeriju koja je sa unutrašnje strane išla uz zid obora i s koje su branioci kroz odbrambene otvore branili prilaz kuli koja se nalazila na visini prvog sprata. Tri zasvođene etaže povezuje kameno stepenište u zidu kule. Prostorije u kuli su okrugle prečnika oko 5,2 m.
U zidovima su ugrađene niše sa kamenim klupama sa obje strane prozora. Kulu je završavao drveni šatorasti krov pokriven šindrom. Ovaj krov je ležao na grudobranima između kojih i u kojima su bili odbrambeni otvori. Zahod se nalazio na zapadnoj strani iznad provalije. To je bila mala drvena konstrukcija koja je ležala na kamenoj ploči koju su nosile dvije izbačene konzole na trećoj etaži.
Unutar malog obora jedina gradnja bila je manja duboka čatrnja. Ova najstarija, po prostornom konceptu romanička faza utvrđenja, najvjerovatnije je nastala u XII vijeku, kada je po svoj prilici zidana i samostalna odbrambena kula sjeverno od glavne utvrde, na strani najvjerovatnijeg napada.
Stari grad Sokolac danas
Iako po konceptu romanička utvrda, po brojnim arhitektonskim detaljima je gotička.
Drugu fazu dogradnje Sokoca predstavlja izgradnja velikog obora koji je opasao prvobitnu utvrdu sa tri strane. Jedan dio zapadne strane zaštićen je provalijom ispod strme litice. U ovoj fazi izgrađena je na sjeveroistočnoj strani i kapi-kula koja je tipičan primjer ovog dijela srednjovjekovnog utvrđenog grada. Drvena galerija sa unutrašnje strane išla je cijelom dužinom bedema proširenog obora. Izgradnja druge faze, odnosno, ojačanje utvrđenja izvršeno je početkom XVI vijeka kada je kralj Ferdinand dao nalog da se Sokolac, pred opasnošću od Osmanlija, bolje utvrdi.
Sokolac je tada postao jedno od jačih utvrđenja zapada protiv Osmanlija. Iznad nove kapije grada na jednoj ploči bio je reljefni grb koji je za vrijeme okupacije skinuo i odnio neki italijanski oficir. Padom Bihaća 1592. godine i Sokolac je pao Osmanlijama u ruke. Sada je ovo utvrđenje imalo za Osmanlije isti značaj kao ranije za kršćanske vladare. Tada je Sokolac doživio svoju treću fazu dograđivanja. Tom prilikom dozidani su niski bedemi na sjeveroistočnoj strani i na njima postavljena visoka galerija, a ispred nje grudobrani s puškarnicama. Osmanlije nisu u Sokocu gradili tabije za topove, jer je Bihać predstavljao najbolju zaštitu Sokocu sa svojim topovima. Ne znamo kada je porušena samostalna kula u proširenom oboru.
Poslije austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, Sokolac je kao utvrda napušten, ali je ipak 1897. godine doživio svoju četvrtu fazu gradnje. Tom prilikom su izvršeni neki restauratorski radovi na skoro svim dijelovima utvrđenja. Ta restauracija je nestručno izvedena jer je posljednja etaža obnovljena sa suviše niskim grudobranima i bez obnavljanja krova. U sumnju se mogu staviti i zidane stepenice do ulaza u kulu, jer bi na taj način kapija kule bila vrlo slabo branjena. Uobičajene su bile drvene stepenice ili ljestve koje su se lako mogle ukloniti. Ni zahod nije obnovljen prilikom ovih restauracionih radova.
Danas je Sokolac u relativno dobrom stanju. Ipak, urgentno treba pristupiti novim konzervatorskorestauratorskim radovima.
Sokolac se nalazi na lijevoj obali Une, oko 3 km uzvodno od Bihaća. Imao je svoje podgrađe istog naziva. Na istom mjestu danas je selo Sokolac, kako se zove i utvrđeni grad.
