U dvije kuće u dva dijela grada 14. i 27. juna 1992. godine zatočeno je, a potom živo zapaljeno više od 140 civila, među kojima je bila i beba od dva dana. Šetnjom ulicama Višegrada s transparentima još jednom su zatražili pravdu za zločince i odgovor gdje su posmrtni ostaci njihovih najdražih.
Huso Kurspahić smogao je snage da ponovo dođe u Pionirsku ulicu i uđe u podrum kuće u kojoj je izgubio devetero najbližih.
– Došli smo da obilježimo ovaj datum, ali sam jako razočaran i tužan. Očekivao sam da će se od prošle godine nešto desiti, da ćemo saznati nešto o kostima naših najmilijih koji su spaljeni ovdje. Da ukopamo barem pokoju kost, pa da možemo doći da proučimo Fatihu, ali izgubio sam svaku nadu. Godina po godina, sve se ponavlja – kaže Huso.
Na Bikavcu su ubijeni supruga i dvoje djece Esada Tufekčića, koji kaže da je svake godine sve teže suočiti se sa spoznajom o njihovoj smrti u najvećim mukama. Najviše ga boli što nema mezara na koji može otići.
– Želio bih poručiti narodu da ne sluša šta govore ove naše vođe nacionalne, nego da razmišljaju svojom glavom i sami donesu odluku o budućnosti kako bi nam svima bilo bolje. A ne ići za onima koji nas vode u propast. Oni žive dobro, a mi sve gore – kaže Esad.
U Udruženju „Žena žrtva rata“ očekuju da proradi savjest Radomira Šušnjara, koji je prije nekoliko dana izručen BiH. Nadaju se da će otkriti lokaciju na kojoj su, nakon spaljivanja, izmještena tijela žrtava.
– Nije samo Šušnjar Radomir zvani Lalco, još 5-6 njih ima, neki žive i ovdje, u Višegradu, koji su učestvovali u živoj lomači Pionirska – kaže predsjednica Udruženja Bakira Hasečić.
Pred duše žrtava iz Pionirske ulice i Bikavca u Carevoj džamiji u Višegradu proučen je tevhid.
