„U suočenju sa „kukavičjim jajetom“, prikrivanim moćnom internacionalnom i domaćom političkom propagandom, onom opakom demijurgu dejtonske mirovne konstrukcije državnog uređenja i legaliziranja ideje „krvi i tla“. Tog ključnog generatora zla, razaranja i nesreće miliona ljudi na različite načine i na svim prostorima BiH: entiteta Republika Srpska! I koja će uskoro opet osiono i simbolički, na zoran način, da prijeti i defiluje na prilazima Sarajeva“, dodaje Kulenović.
Pa, nije li status kandidata zemlje članice EU ostvarenje sna Bosne i Hercegovine?
Da, kandidatski status jeste željeni put još od prvih demokratskih izbora i rata pogotovo. Zamor od predugog iščekivanja ne smije biti prepreka za nastavak tog puta. Već dodatni izazov za još veće kolektivne i pojedinačne napore, i odlučnost na jasnoj političkoj i historijskoj viziji ka tom cilju. Tamo gdje za nas sa postojećim modelom političkog ustrojstva još uvijek mjesta nema.
Građanska politička prava, afirmacija ravnopravnosti svakog pojedinaca, potpuna i dosljedna liberalna demokracija nisu tek političke fraze, već vrijednosti moderne države i pouzdani oslonac stabilne, mirne i prosperitetne BiH.
Dakle, ostvarivanje ne samo obnoviteljske „zavnobihovske“ BiH, već stogodišnje narodne, bosanske težnje ka demokratskom preobražaju i unutar, a ne zaostajanja u predziđu zajednice modernih evropskih država. To jeste naš državni, nacionalni cilj, ali i suvereno pravo iznad svega“.
U BiH još uvijek je jak etnonacionalistički narativ, koliko nas to udaljava od EU, bez obzira na status koji trenutno uživamo?
Otpornost prema hegemonijskom vokabularu i etnonacionalističkom narativu, čije smo žrtve više od jednog stoljeća, jedan je od nužnih uslova političke prosvijećenosti, državotvorne samosvijesti i dostojanstva. Podjednako koliko i otpornost na stranački klijentelizam i njihove politike „realiteta“, zarad kojih bi se trebali odreći stvarnih evropskih perspektiva, te potpunih i društvenih i državnih integracija - građanske BiH, dakle. To bi bilo isto kao da su branioci BiH 92. prihvatili dato i postupali u odnosu na realitet takvih ekstremnih uvjeta i faktičke okupacije.
Šta nam je onda činiti?
Nije vrijeme za fajterske već odgovorne i strateški promišljene politike. Hvalospjevi kandidatskom statusu - da. Ali i razlog za otvaranje teme o konačnom ishodu EU integracija BiH. Bude li primljena BiH u sadašnjem kapacitetu „corpus separatuma“, „posebnog slučaja“ nefunkcionalne državne konstrukcije, svojevrsne gubernije Beograda i Zagreba, mimo najvažnijih vrijednosti i standarda liberalne demokracije, biće to - i bio bi to - konačni poraz jedne stare evropske države, ali i inspiracija za snage novog fašizma na evropskom tlu.
Koliko je opasna činjenica da u sporazumu HDZ-a, SNSD i Osmorke nema NATO integracija, šta to znači za BiH?
Razumljivo je, bar naizgled, da Osmorka sa druga dva kohabitaciona partnera čine pragmatične poteze i sporazume na politički minimalnom i obostrano prihvatljivom zajedničkom sadržaocu
političkih ideja i usaglašenih pitanja. Očito je međutim da Osmorka pridaje sebi moći kojih realno nema, odnosno da će činjenjem ustupaka Dodiku i Čoviću, bar u tekstu, umiriti njihove stare ambicije daljeg urušavanja BH države i društva. Dodik je odmah po stavljanju potpisa na Sporazum u Beogradu pozvao na nacionalno srpsko jedinstvo i objedinjavanje na svim teritorijama gdje Srbi žive. Na tu staru floskulu srpskog velikodržavlja, ne samo što nije bilo adekvatnih kritičkih reakcija internacionalnih aktera koji se tako predano zalažu za političku mimikriju i inačicu Otvoreni Balkan, nego smo čuli pozive poput onog od Escobara, na poštovanje međunarodnih granica između Srbije i Republike Srpske, kao da BiH u punom državnom kapacitetu i nema.
Šta nam govori ta šutnja, imamo li razloga za brigu?
Primjetna je šutnja, nadamo se i još uvijek vjerujemo, samo „gutanje knedli“ Osmorke u odveć velikoj žurbi preuzimanja vlasti, svojevrsnom blitzkriegu za munjevitim preuzimanjem vlasti po svaku cijenu. Ali izostavljanje NATO integracija u kategorijama važećeg Zakona ili bar ANP-a u potpisanom Sporazumu, signal je da se otišlo predaleko u popuštanju Dodikovim strateškim težnjama.
I istovremeno, unošenje dodatne strepnje za sigurnost stanovništva i države, koje će se kao politički bumerang vratiti Osmorci. Dakako, tek sada je većini jasno političko sljepilo onih koji su iz Osmorke na ovaj ili onaj način bili protiv Komšićeve nominacije za Predsjedništvo BiH, pa i moralističkog etno-centrističkog lamentiranja i zalaganja načina biranja „hrvatskog člana Predsjedništva“.
A jasno se vidjelo u mandatu Željka Komšića njegova upornost, dosljednost i strateška saradnja sa drugim članom Predsjedništva, Šefikom Džaferovićem, u otvaranju puteva za nastavak procesa daljih NATO integracija. Očekivati je kontinuitet takve strateške saradnje i u novoj postavi Predsjedništva BiH o ovim pitanjima.
U suprotnom, NATO put BiH bi bio zaista zaustavljen. Sjetimo se nekadašnje njemačke procjene realnog kapaciteta i podobnosti BiH za NATO integracije u solucijama dva člana koja su za i jedan protiv, i drugoj, dva protiv a jedan za NATO. Dosadašnji krivudavi, ali ipak uspješan put je bio u onoj prvoj soluciji, u drugoj svakako ne i davno bi bio zaustavljen.
U kontekstu aktuelnih prilika u regionu, a uzimajući u obzir dešavanja na Kosovu i Crnoj Gori, kakve sve opasnosti vrebaju BiH?
Za sada, kod jednog dijela regionalne javnosti, vlada uvjerenje da Damoklov mač lomljenja državotvorne kičme podjednako visi iznad i nezavisnog Kosova i građanske Crne Gore i zarobljene BiH. Dalje urušavanje svake od ovih država imaće nužne konsekvence na ohrabrivanju hegemonijskih aspiracija sjeverne balkanske osovine velikodržavlja. Eventualna dritanizacija vlasti u budućim promjenama u ovim državama, a pod okriljem nekih internacionalnih nagodbi, biće put ka okončanju tog procesa. Snage otpora koji već traje neće zaustaviti te nagodbe.
Urušavanje suverenističkih političkih snaga u ovim zemljama put je u teške neizvjesnosti i nove nesagledive izazove za mir. U BiH će po istom modelu kao i drugima iz južne osovine mira na Balkanu, biti ojačan proces demonizacije i satanizacije ključnih aktera državotvorne stabilnosti i suvereniteta.
Načelna borba protiv korupcije neće ići ka urušavanju koruptivnog etnokratskog sistema, već biti i dalje instrument političkog inženjeringa. Fadil Novalić sada postaje kriv i za ulazak u petu godinu mandata, a oni koji su na svaki način blokirali sve demokratske procese u entitetu Federacija BiH, pa i regularan izbor Premijera i Vlade, postaju pravednici i predvodnici budućih (?) procesa.
Čini se da SAD i EU nemaju adekvatan odgovor na ruski utjecaj koji se širi. Milorad Dodik je jedan od direktnih sljedbenika takve politike, no poželjan je partner kako za domaće tako i međunarodne zvaničnike, šta to govori o daljoj sudbini BiH?
Nužan još veći oprez pred antiliberalnim politikama i modelima ruskog, srpskog, hrvatskog, albanskog i mađarskog svijeta koje svoje saveznike već nalaze i unutar sadašnje EU i SAD. Sankcije, s jedne, a faktičko činjenje ustupaka tim istim starim etnonacionalističkim strankama i pojedincima, onim snagama koje i dalje streme ka etničkom velikodržavnom etno nacionalnom zaokruženju, krupna su opomena i opasan izazov za BiH.
Ali, politika bez alternativa, i nije odgovorna politika, nije državnička politika uopšte. Schmidt se nije odazvao na poziv evropskih parlamentaraca na saslušanje o politici koju vodi i koja je ocijenjena u suštini onako kako je prethodno rečena. Unutar evropskih struktura, a uvjeren sam i američkih, postoje političke snage bona fide, oni koji u dobroj namjeri i prema BiH i prema vlastitim vrijednostima neće pustiti da Bosna „šutke padne“.
Naš dodatni angažman i institucionalni i vaninstitucionalni, a pogotovo dosljednost u zastupanju zapadnih vrijednosti liberalne demokracije za BiH, mora i može produbiti ta savezništva na vrijednostima moderne civilizacije.
Iako, za sada, nužno nacionalno jedinstvo državotvornih snaga nije u ovoj halabuci i otimačini za vlast i pozicije izvjesno. Ali će novi i predvidivo teški izazovi voditi bar prema njihovom minimalnom strateškom savezništvu i partnerstvu o ključnim pitanjima sigurnosti, otpora hegemonijskim pritiscima i domaćim kolaboracionistima, te ka građanskom uređenju kao poželjnoj zapadnoj viziji moderne BiH.
Oslonac tome mora biti glasnost građana, bila ona neposredna i direktna, bila ona javna i demonstrativna. Naznake toga, kako se očekuje, već će se vidjeti u nekom obliku 9. januara, u otporu poniženju žrtava i sadizmu jednog genocidnog nauma koji i dalje ne odustaje.
