U kolektivnom centru Karaula u Živinicama stanuju dva dječaka, Azur i Omer od 10 i 12 godina. Nažalost njihova majka je sreću, ali za sebe potražila u Njemačkoj. Oni su ostali sa ocem koji ih mora ostaviti same da mogao da radi i da njima donese ononajosnovnije.
Dječaci pate za majkom, nedostaje im. Jedini način da se čuju sa njom je da odu kod njenog brata.'Išli smo nekad kod dajdže, da pričamo, nekad dodemo, onda ona ne nazove i mi se vratimo kući’, jedva priča Azur za Hayat.
Od ukupno troje djece majka je odlučila da sa sobom povede petogodišnju Jasminu, koja braći jako nedostaje. Djeca su zbunjena kao i mi, jer ne možemo a da se ne upitamo kako neko može da ostavi svoju djecu i da krene u neki novi život bez njih?
Djeca ne žele skoro ništa, ništa osim majke koja ih i ne zove.
