„Nema bogatstva kao što je obrazovanje i nema siromaštva kao što je neznanje.“
Murat ef. Hajrović Hulusi
(1873 – 1918)
Međunarodni Dan učitelja obilježava se 5. oktobra svake godine, pa je dobra prilika dostojno se osvrnuti na ovo humano i plemenito zanimanje, kao i bremenitu misiju odgajanja i obrazovanja mladih generacija. Sokrat je svojevremno kazao da su tri ključna zanimanja u jednom društvu: političar, liječnik i učitelj. Nema nikakve sumnje da, pored onih koji vode društvene procese u jednom društvu, te pored onih koji su zaduženi za opće zdravlje jedne zajednice, rame uz rame po značaju i odgovornosti stoje i prosvjetni radnici. Dobro obrazovan i karakteran prosvjetni radnik, koji je posvećen svome pozivu na najdirektniji način, utječe na proces razvijanja dječijeg karaktera, poimanja života kao usvajanja teoretskih i funkcionalnih znanja i vještina koja će mu kroz život biti neophodna. Ovaj praznik dobar je povod da se prisjetimo i nekih pojedinaca koji su na polju prosvjete ostavili dubok trag. Iako je Krajina, kako joj i sam naziv kazuje, u ranijim društvenim sistemima bila marginalizirana u svim segmentima, ona je ipak iznjedrila više referentnih imena koja su u prošlosti ostavili pozitivan trag na polju prosvjete. O kulturno-obrazovnoj i prosvjetiteljskoj djelatnosti i reformama Džemaludina ef. Čauševića već je napisano više knjiga i naučno-istraživačkih radova. Zasigurno je riječ o intelektualnoj veličini i prosvjetitelju čiji su pozitivni tragovi ogromni i neizbrisivi. O intelektualnoj širini Hasana ef. Muhamedagića Bišćaka svojevremeno je pisao poznati bošnjački i bosanskohercegovački historičar Hamdija Kreševljaković, kojem je Bišćak bio profesor u medresi. Bišćak je svoj radni vijek proveo u Carevoj, Kuršumliji i Merhemića medresi, a jedan period bio je angažiran i u sarajevskoj Trgovačkoj školi. O krajišnicima muallimima: hafizu Ahmedu Ribiću, Muminu i Šerifu Bajriću te Fejzullahu Čavkiću također su svoje impresije iznijeli mnogi historičari, naučni radnici i istraživači.
Jedan od takvih, koji je svojevremeno bio među najboljim muallimima u Bosni, a o kojem se danas veoma malo zna i govori, jeste Krupljanin Murat ef. Hajrović. Murat ef. Hajrović rođen je u Bosanskoj Krupi, 12. aprila 1873. godine, gdje je završio mekteb i osnovnu školu. Otac mu se zvao Hamza i bio je terzija (krojač) u Krupi.
Prezime Hajrović patronimičko je prezime koje nam kazuje da se rodonačelnik zvao Hajro, što je skraćena bosanska inačica imena Hajrudin ili Hajrija. Hajr ili hair označava dobro, sreću ili korist. Ovaj oblik prezimena danas je više svojstven području Sandžaka, dok je u Bosni više prisutna inačica Hajrić. Murat je pripadao prvoj generaciji Daru-l-muallimina, muslimanske vjeroučiteljske škole u Sarajevu, koja je počela sa radom 1892. godine.
Darul-muallimin bila je škola u kojoj su se obrazovali đaci koji su nakon završenog školovanja trebali podučavati djecu, kao muallimi u mektebima i kao muderrisi u nižim medresama. U Sarajevu je Darul-muallimin, kao državna škola, djelovala u dva perioda, prvom od 1860. do 1878. godine i u drugom od 1892. do 1918. godine. U listu Bošnjak, od 26. 7. 1894. godine, nepoznati autor osvrnuo se na svečanost prilikom završnih ispita polaznika ove škole. Kako navodi, u trećem razredu bilo je 8 učenika od kojih je 6 uspješno okončalo školovanje i osposobljeni su za službu muallima u mektebi ibtidaijama ili kao učitelji u nižim razredima osnovne škole. Među uspješnima navodi i Murata Hajrovića iz Krupe.
Nakon završetka Daru-l-muallimina 1894. godine, angažirao se kao muallim u tadašnjim mektebima, gdje je zabilježio izuzetne rezultate. Smatra se jednim od najzaslužnijih prosvjetnih radnika svoga vremena na području Bosne i Hercegovine.
Od 1896. godine radio je na mjestu muallima mektebi-ibtidaijje u Bihaću sve do 1907. godine. U listu Bošnjak za 1896. godinu nailazimo na dopise građana iz Bihaća i Kulen Vakufa koji ističu njegov nesebičan trud i rad u mekteb ibtidaijji u ovim mjestima kad je u pitanju obuka školske mladeži.[2]
Godine 1908. prelazi u Sarajevo na mjesto referenta za mektebsku nastavu u vakufskoj direkciji. Nakon konstituirajuće skupštine Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu, koja je održana u Sarajevu 11. septembra 1909. godine (25. šabana 1328. po Hidžri), izabran je i Glavni odbor tog društva za čijeg je predsjednika izabran upravo Murat Hajrović. Kao mearifski referent, 1909. godine obišao je mektebe širom Bosne i obavio vjersko-prosvjetnu inspekcijsku kontrolu, gdje je sačinio izvještaje o stanju mekteba te iste dostavio Ulema-medžlisu, Zemaljskom vakufskom povjerenstvu i Zemaljskoj Vladi BiH. Pokrenuo je jednu cjelovitu reformu mektebske nastave u Bosni i Hercegovini u pravcu osavremenjavanja vjeronauke i motiviranosti djece za svoju vjeru. Potpisivao se tesavvufskim imenom Hulusi što znači iskreni (čistog srca). Ne znamo da li je bio sufija, ali znamo da je iskreno podržavao i pomagao rad i napor Mehmeda Džemaludina Čauševića na vjersko-prosvjetnom polju. Ovaj vrsni intelektualac, muallim i pisac je, koristeći upravo Čauševićevu štampanu arebicu, napisao više knjiga, a među njima i Glavna načela Islama.
Murat-efendija bio je saradnik lista Behar od njegovog osnivanja; 1900. U salnami Mekteb, čiji je urednik bio reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin ef. Čaušević, u prvom godištu (1907) objavljena je Sufara (arapska početnica) za prvi razred mektebi-ibtidaijje autora Murat-ef. Hajrovića. U drugom godištu objavljen je njegov tekst Zašto nekoja djeca neće da idu u mekteb. Tekst je napisan temeljito i stručno s izvrsnim zapažanjima i iznošenjem uzroka slabog odziva djece u mektebe. Objavljen je arebicom na deset stranica salname. Sufara autora Murat-ef. Hajrovića smatra se jednom od najboljih u Bosni i Hercegovini. Objavljena je na arebici, pisana čistim bosanskim jezikom kako bi djeca lakše shvatila i savladala predviđeno gradivo. U njenom predgovoru pod naslovom Dvije-tri o Sufari Hajrović je dao metodske upute kako da se ona upotrebljava u nastavi. Njegova Sufara u salnami Mekteb objavljena je i kao separat lista Tarik (1908). Tom prilikom ona je proširena s jedanaest na četrnaest nastavnih lekcija.
Pored navedenog, Murat-ef. Hajrović autor je još dvije knjižice upućene isključivo mladim ljudima. Prva knjiga pod naslovom Male priče i dosjetke za muslimansku mladež objavljena je u Sarajevu 1906. godine na 44 stranice. Njeno drugo izdanje objavljeno je također u Sarajevu, 1913. godine. Druga knjiga izašla je 1906. godine u Sarajevu. Izdao ju je Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin ef. Čaušević. Nosila je naslov Glavna načela islama, za muslimansku mladež, na 54 stranice štampana arebicom o čemu je ranije bilo govora. Drugo izdanje ove knjige izašlo je u Sarajevu 1912. godine.
Prof. dr. Rizo Džafić za Hajrovića kaže „da je dio kruga onih što su udarili temelje književnosti u Bosanskoj Krajini“. Pored toga što je bio vrsni muallim (učitelj), bio je prozni pisac i prevodilac u čijim djelima se osjeća utjecaj tradicije orijentalnih naroda. Obrađivao je teme iz perzijskog, arapskog i turskog jezika prilagođene svome duhu i vremenu. Nažalost, poput svojih sugrađana, Krupljana Murata Šuvalića i Ibrahima Džafčića, i Hajrović je umro veoma mlad. Na bolji svijet preselio je 1918. godine u 45. godini života, u najvećoj životnoj i intelektualnoj snazi.[3]
Iako je živio veoma kratko, značajno je doprinio bilježenju narodnih predaja, prevođenju sa orijentalnih jezika, upotrebi arebice u nastavnom procesu, polju mektebske i muallimske metodike te generalno u osavremenjivanju tadašnjih mekteba. I na primjeru Murata Hajrovića možemo se uvjeriti u mudru i za sva vremena aktuelnu misao četvrtog halife Ali Ibn Ebu Taliba, r. a, koji je rekao: „Umrli su oni koji su gomilali bogatstvo, a ostali su oni koji su sakupljali znanje, oni su nestali ali njihova ličnost u srcima ljudi i dalje živi“.
