Ukratko, Abdića i njegove saradnike se sumnjiči za zloupotrebu gotovo svega što jedna opštinska administracija može zloupotrijebiti. Osim istražnim organima, brojni stanovnici Velike Kladuše su i medijima iznijeli svoja iskustva sa korupcijom u opštini, obično sa traženjem mita za pribavljanje građevinskih dozvola, a navodno su neki od osumnjičenih već najavili punu saradnju sa tužiteljstvom u nastavku postupka. Sve u svemu, činjenice ukazuju kako će – uz puno poštovanje presumpcije nevinosti – biti ravno čudu ako Abdić izbjegne novi boravak u zatvoru, ali ovog puta neće biti mnogo onih koji će ga smatrati žrtvom i biti na njegovoj strani.
A oreol žrtve iz kojeg će crpjeti svoj politički kredit Abdić je stekao 1987. u poznatoj aferi „Agrokomerc“, koja je u to vrijeme potresla javnost bivše države. Tada su ga kao generalnog direktora prehrambenog giganta „Agrokomerc“ sudske vlasti SFRJ osudile prvostepenom presudom na četiri i po godine zatvora zbog izdavanja mjenica bez pokrića u iznosu od 400 miliona dolara, što bi – prilagođeno inflaciji koja za dolar od 1987. do danas iznosi preko 130% – u današnje vrijeme iznosilo blizu milijarde dolara.
Danas mediji o tom suđenju uglavnom govore kao o montiranom procesu preko kojeg se tadašnji politički Beograd želio obračunati sa utjecajnom bosanskohercegovačkom političkom dinastijom na čijem su čelu bili braća Hamdija i Hakija Pozderac, a koja je bila pokrovitelj ekonomskog uzleta „Agrokomerca“. Ova će afera Abdiću u javnosti donijeti pečat žrtve montiranog sudskog procesa iako, tehnički, ono što je bilo plod montaže nije bio njegov sudski proces nego ekonomske malverzacije koje mu je sistem omogućio i kojima je kompromitirao svoje političke mecene. Abdić je svojim privrednim kriminalom izdao Pozderce i poslužio kao produžena ruka njihovih političkih protivnika.
No, vještim političko-medijskim djelovanjem Fikret Abdić – etnički Bošnjak – je uspio uvjeriti svoje sunarodnjake kako je jedini razlog za njegov progon bio u činjenici kako mu sistem nije oprostio to što je jedan bosanski musliman uspio stvoriti privredno čudo. I uistinu, on je uz političku podršku Pozderaca od male poljoprivredne zadruge sa par desetina zaposlenih stvorio „Agrokomerc“, prehrambenog giganta od državnog značaja koji je na vrhuncu rada imao 13,000 radnika i kooperanata.
Nije teško zamisliti kakav je kult ličnosti Abdić izgradio kao privrednik stvarajući tako veliku i značajnu kompaniju u nekada najnerazvijenijem dijelu Bosne i Hercegovine. Takozvana „Cazinska krajina“ kojoj pripada Velika Kladuša bila je područje izražene emigracije, sa stopama siromaštva, nezaposlenosti i nepismenosti koje su u jugoslovenskim okvirima bile uporedive jedino sa Kosovom. „Agrokomerc“ je bio motor razvoja ekonomije i infrastrukture tog kraja, Velika Kladuša je praktično iz feudalizma uskočila u doba moderne industrije, zabilježen je napredak u školstvu, zdravstvu i kulturi tako da su se i mnogi gastarbajteri vraćali da rade u svom rodnom mjestu. Zbog svega ovoga je Abdićev kult ličnosti bio tako snažan da su ga sugrađani vidjeli kao očinsku figuru i doslovno nazivali „Babo“, a hapšenjem je u njihovim očima dobio status bezgrešnog mučenika.
Kao mučenika sa kojim se mogu identificirati vidjeli su ga Bošnjaci u cijeloj državi pa je u doba nacionalnog buđenja i konačnog kraha koncepta „bratstva i jedinstva“ prepoznat kao političar vrijedan povjerenja. Po izlasku iz zatvora se priključuje nacionalnoj partiji bošnjačkog naroda – Stranci demokratske akcije (SDA) – i na prvim demokratskim izborima za Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine osvaja preko milion glasova, za desetinu više od osnivača i predsjednika SDA Alije Izetbegovića sa kojim je izabran u sedmočlano republičko predsjedništvo. Unutarstranačkim dogovorom Izetbegoviću prepušta poziciju predsjednika Predsjedništva RBiH a on do rata ostaje posvećen Velikoj Kladuši i „Agrokomercu“.
Ratna uloga Fikreta Abdića će ostati predmetom historijskih analiza i najblaži mogući pridjev za njen opis jeste „kontroverzna“. U najkraćim mogućim crtama rečeno, Abdić se u jeku rata u Bosni i Hercegovini odmetnuo od Izetbegovića i tadašnjih legitimnih državnih vlasti, te na teritoriji Velike Kladuše i par okolnih mjesta proglasio najprije autonomnu pokrajinu a zatim vlastitu paradržavicu – „Republiku Zapadna Bosna“. O ovom projektu puno govori činjenica da njegov nastanak danas u pozitivnom kontekstu spominju uglavnom ekstremni srpski i hrvatski izvori koji su i tada pozdravili politiku unutarbošnjačkog konflikta koja je išla na ruku zagovornicima projekata Velike Srbije i Velike Hrvatske.
A konflikt između Bošnjaka kojeg je izazvao Abdić prerastao je u jedini unutaretnički oružani sukob u ratovima na tlu bivše Jugoslavije devedesetih, sa hiljadama poginulih na obje strane. U ovom sukobu u kojem su Abdića logistički podržavali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman počinjeni su i brojni ratni zločini, za koje je „Babo“ zvanično proglašen krivim. Na suđenju u Hrvatskoj koje je održano tek nakon smrti predsjednika Tuđmana čiju je zaštitu uživao, izrečena mu je kazna od 20 godina zatvora koja je zatim smanjena na 15 godina.
Tako je, petnaest godina nakon zatvorskog iskustva zbog privrednog kriminala Fikret Abdić ponovo zatvoren, ovoga puta zbog najtežeg zločina od svih – ratnog zločina. U zatvoru će provesti deset godina i iz njega izlazi 2012. godine, nakon što je odslužio dvije trećine kazne koja mu je izrečena. No, ova kriminalna „dupla kruna“ mu nije bila dovoljna da se povuče iz javnog života. Četiri godine kasnije ističe kandidaturu za načelnika opštine Velika Kladuša i zahvaljujući razjedinjenosti opozicije pobjeđuje na izborima sa 48 posto glasova. Lokalni izbori u BiH ne poznaju drugi krug tako da mu je za ovladavanje Kladušom bilo dovoljno i manje od polovine glasova izašlih birača.
Mnogi će reći kako je anomalija izbornog sistema BiH to što nema odredbe koja bi osuđenim ratnim zločincima zabranila kandidovanje na izborima. Ali, jednako tako ne postoji ni zakonska odredba koja zabranjuje guranje prstiju u utičnicu pa ljudi razumno odabiru da to ne čine. No, na Balkanu politika nije stvar razumnog odlučivanja nego robovanja emocijama, a ako je iko stvorio takav kult sa sljedbom koja slijepo vjeruje u svoj izbor to je „Babo“ i teško je danas osjećati saosjećanje prema Kladušanima koji su ga ponovo izabrali.
Izborom Fikreta Abdića za svoga načelnika građani Velike Kladuše su odabrali izolaciju budući da su dobili gradonačelnika koji je neprihvatljiv susjednim opštinama protiv kojih je prije četvrt stoljeća poveo rat. Na ceremoniji dodjele načelničkih certifikata Abdić je izviždan a načelnici ostalih općina Unsko-sanskog kantona, kojem Velika Kladuša administrativno pripada, izišli su iz sale u momentu kad je predstavnik Centralne izborne komisije BiH uručivao „Babin“ certifikat. On je bio i jedini načelnik koji nije prisustvovao prijemu dobrodošlice kod premijera USK i već na početku je bilo jasno da njegov mandat neće proteći u znaku prosperiteta i saradnje.
Četiri godine kasnije su takve naznake dobile i konkretan ishod u sudskom procesu koji se pokreće zbog načina na koji je upravljao opštinom, a upravljao je njome kao da je riječ o njegovoj privatnoj imovini sa kojom može raspolagati ne obazirući se na zakonska ograničenja. Na isti način je vladao i „Agrokomercom“ a i ljudskim sudbinama u toku rata, ne osjećajući ni najmanju moralnu odgovornost prema onima koji su mu poklonili povjerenje. Izdao je građane koji su u njemu vidjeli oca, baš kao što je izdao i Pozderce koji su ga tretirali kao sina.
Pravi je „Babo“ bio samo svojoj djeci koja su se okoristila njegovim mahinacijama, pa je tako njegov sin navodno naslijedio poslovne operacije „Agrokomerca“ u Hrvatskoj i dobio savjetničku ulogu u očevoj administraciji, dok su dvije kćerke zauzele važne pozicije u lokalnoj i kantonalnoj zakonodavnoj vlasti. O njihovom bogatstvu se samo špekuliše ali je sigurno da ih je „Babo“ zbrinuo na teret svojih ojađenih sljedbenika koji su danas ili raštrkani širom svijeta zbog vjernosti njegovoj politici ili u Velikoj Kladuši trpe njene posljedice.
Historičari će se sigurno dobro zabaviti proučavanjem životnog puta ovog kontroverznog biznismena i političara ali jedno je sigurno, i u tome čak i njegovi najzagriženiji sljedbenici ostaju bez argumenata u njegovu korist – Fikret Abdić je jedini poznati političar koji je uspio biti pozvan na odgovornost zbog privrednog kriminala kao biznismen, zbog ratnog zločina kao ratni lider jedne paradržavice, i zbog zločinačkog djelovanja u javnoj upravi kao opštinski načelnik. Na društvenim medijima su mu u šali pripisali i „kriminalni Grand Slam“ budući da se u sudnici pojavio u kravati preko košulje kratkih rukava, što se kvalificira kao „fashion crime“, odnosno modni zločin.
No, stanovnicima Velike Kladuše je sve manje do šale. Opština se nalazi u dugovima, suočena je sa velikim prilivom izbjeglica i migranata, stanovništvo je podijeljeno i zavađeno a opštinsku administraciju čeka dug put do oporavka od „Babinog“ naslijeđa. Koliko su Kladušani spremni za odmak od Abdićeve politike i koliko su svjesni njene pogubnosti vidjet će se već na lokalnim izborima koji se u Bosni i Hercegovini trebaju održati najesen.
Autor: AdisNadarević
Novinar iz Sarajeva, BiH
