Datum je 25. maja 2022. Predsjednica Marine Le Pen predsjednica je Francuske manje od mjesec dana. Evropski čelnici – sada njezini vršnjaci – jedva su se oporavili od šoka na izborima kada je stigla u Bruxelles na svoje prvo putovanje u inozemstvo.
Diplomati i novinari s mlitavom nevjericom gledaju kako voditeljica Nacionalnog skupa, ozarena, izlazi iz svog predsjedničkog Peugeota 607 ispred francuskog stalnog predstavništva. Čuvar je najavljuje kao “Madame la présidente de la République!” a Le Pen, doživotna autsajderka koja se probila u svom trećem pokušaju za vlast, smiješi se još šire, piše Politico.
U zraku je hladno dok vođa krajnje desnice prilazi govornici u glavnoj prijemnoj prostoriji ambasade. Mnogo toga što će reći dobro je poznato iz njenog predsjedničkog programa, ali mnogo toga ostaje nepoznato. Šta će ona prvo učiniti? Hoće li zvučati borbeno ili pomirljivo? Šef Nacionalnog skupa počinje dovoljno prijateljski, šaleći se da će “neki od vas biti iznenađeni što nisam jahala na konju kao Ivana Orleanka i prisvojila ovu zemlju za Francusku.”
Ali raspoloženje ubrzo postaje mračnije dok Le Pen ulazi u srž svog govora i metodično iznosi svoje planove za razgradnju EU iznutra.
Ovaj je članak djelo fikcije — ali akcije i inicijative kojima se Le Pen prikazuje temelje se na jeziku i prijedlozima koje je promovirala, u ovom ili onom obliku, otkako je preuzela vodstvo stranke Nacionalna fronta od svog oca u 2010.
Da zamislimo jedan način na koji bi se ovaj scenarij mogao odigrati – i kako bi Evropa mogla reagirati – POLITICO je razgovarao s nizom EU diplomata, pravnih stručnjaka i Le Peninih saradnika, kao i političarima iz drugih zemalja EU-a, odnosno Njemačke. (U cijelom ovom članku citati u običnom tekstu su stvarni; oni u kurzivu su zamišljeni.)
Iako se sitni otisak njihove ocjene razlikuje, publika u EU-u uvelike je u skladu sa stajalištem njemačkog zastupnika Zelenih Antona Hofreitera, predsjednika odbora Bundestaga za evropska pitanja, koji je posljedice pobjede Le Pen opisao kao “kobne” za Evropu . To bi “masovno ugrozilo sigurnost svih ljudi u Evropi i naravno bio bi veliki problem za ekonomsku saradnju u EU, za pitanja poput budućih tehnologija, zaštite klime ili vanjske politike EU”, rekao je.
Stariji Le Pen nikada nije bio posebno zabrinut za EU, ali njegova je kći opsjednuta njome. Uz njen križarski rat protiv “islamskog fundamentalizma”, mržnja prema “Bruxellesu” i “diktat EU birokrata” za nju su stalne teme, koje datiraju još od njezine prve predsjedničke kandidature 2012. U središtu toga je uvjerenje da francuski suverenitet ne može koegzistirati s autoritetom EU-a; mora ga istisnuti i prestići.
Predsjednica Le Pen u Bruxellesu najavljuje da će učinkovito ukinuti Evropsku komisiju, izvršnu vlast bloka, pretvarajući je u Sekretarijat za pečatiranje zakona koje je dogovorilo Vijeće šefova država EU. Ona će odmah smanjiti doprinos Francuske budžetu EU-a za 5 milijardi eura godišnje. Ona će u Ustav uvesti pojam nacionalnog prioriteta koji daje prednost francuskim državljanima u odnosu na strance za pristup javnim dobrima i uslugama. Ona će zanemariti Schengenski ugovor koji dopušta slobodan promet robe i ljudi, u teoriji, po cijelom bloku i ponovno uspostaviti granične kontrole. I ona će putem referenduma pitati francuski narod žele li da zakon EU-a ostane superioran francuskom zakonu ili žele povratiti svoj pravni suverenitet.
Svoju najoštriju stranu zadržava za suce koji sjede na najvišem sudu bloka: “A vama, sucima koji sjedite u Luksemburgu i zamišljate da ste gospodari Evrope, kažem ovo: Neće vam se svidjeti program predsjednice Le Pen, ali na kraju ćete se povinovati volji naroda.”
Može li Le Pen zapravo progurati svoje prijedloge (pravni stručnjaci će vam požuriti reći da ne može) uvelike nije bitno. EU je preživjela s euroskeptičnim vladama i prije — pomislite na Mađara Viktora Orbana, italijanskog Pokreta 5 zvjezdica, Stranke prava i pravde u Poljskoj, da ne spominjemo Britaniju prije Brexita — ali nikada se nije morala boriti s punim frontalnim napadom zemlje veličine i težine Francuske.
Prostorija izbija dok pristaše Le Penove gužve u prvom redu započinju refren “Marine, présidente” – zaboravljajući u svom uzbuđenju da je ona već predsjednica. Ali diplomati i novinari okupljeni kako bi svjedočili ovom trenutku su bez riječi. Jedna stara ruka iz Bruxellesa se šali diplomatu: “Neka ponuda mira… Više izgleda kao da general MacArthur čita uvjete predaje na USS Missouri…”
“Gotovo je”, odgovara njemački diplomat. “Sada ćemo morati spasiti ono što se spasiti može.”
Datum je 21. juni 2022. Le Pen je na vlasti skoro dva mjeseca. Pobrala je pohvale i pljesak ruskog Vladimira Putina (preko njegovog glasnogovornika), mađarskog Orbana, poljskog Andrzeja Dude, slovenskog Janeza Janše i američkog Donalda Trumpa, koji svi pozdravljaju njen uspon kao “pobjedu demokratije”, ili neke varijacije na tu temu.
Ali njeno je predsjedništvo već udarilo u burne vode. Tek što je položila zakletvu, bila je duboko u problemima, počevši od financijskog napada na francuski dug i eurozonu.
Prema konzervativnoj procjeni Goldman Sachsa, to bi poprimilo oblik trenutnog pada tečaja eura i dolara za 2 posto i porasta kamatnih stopa koje ulagači zahtijevaju da drže francuske državne obveznice. To bi proširilo “razliku” – razliku u cijeni posuđivanja – između francuskog i njemačkog duga, gurajući EU prema reprizi krize državnog duga iz sredine 2010-ih.
Visokopozicionirani diplomat EU koji je posljednji put bio na prvoj crti bojišnice ponudio je ovu mračnu prognozu u slučaju pobjede Le Pen: „Kamatne stope bi porasle i cijeli bi sistem [eura] bio napadnut… euro je politički izgrađen, i čim se potkopa njegova politička osnova, euro je oslabljen.”
Štaviše, Le Pen se kod kuće suočava s političkom krizom. Pobijedila je Emmanuela Macrona uglavnom zahvaljujući masovnom suzdržavanju lijevih birača. No njena pobjeda 24. aprila mobilizirala je njene protivnike, pa nije uspjela osigurati većinu u parlamentu tokom parlamentarnih izbora koji su održani ubrzo nakon predsjedničkih izbora u Francuskoj. Sada je zapela u neugodnoj “kohabitaciji” s Macronovim centristima, što znači da će se boriti za usvajanje zakona.
Jad kod kuće tjera Le Pen da potraži utjehu u inozemstvu, naime u Ukrajini. Tamošnji sukob se nastavlja, ruske snage još uvijek pokušavaju natjerati Ukrajinu na pokornost ili uništenje, a ukrajinski borci, iako znatno nadmašeni, još uvijek se drže zahvaljujući kontinuiranom priljevu oružja i zaliha iz NATO-a.
Evropa tek treba povući okidač za potpunu zabranu ruske energije, ali pritisak raste: Svježi zločin otkriven u gradu na istoku Ukrajine koji su nedavno napustile ruske trupe potaknuo je čak i njemačkog kancelara Olafa Scholza, koji se uporno opirao svim pozivima da prestane kupovati ruski plin, kako bi se omogućilo da je “Njemačka spremna početi razmatrati ovu mogućnost kao moguću opciju”.
U pometu Le Pen, koja je već eksplicitno izrazila svoje stavove o Ukrajini tokom kampanje. Rekavši da je “vrlo oprezna” po pitanju ideje slanja oružja u Ukrajinu jer bi “to nas učinilo suborbenicima” i da bi energetski embargo bio “katastrofalan” za francuske potrošače, koristi intervju uživo na TF1 kako bi objavila obustavu isporuka svega osim zaštitne opreme Ukrajini, i kaže da embargo na plin “nije opcija za Francusku”, dodajući: “Ne vidim zašto trebamo dodati bijedu u francuskim životima jadu Ukrajinaca.”
Čelnici Mađarske, Njemačke, Austrije i još nekoliko zemalja ovisnih o plinu odahnu. Scholz osuđuje Le Penin duh Alleingängea (da to radi sama), ali dodaje da nam taj potez “daje pauzu”, dok Orbàn kaže da je Francuska djelovala “kako bi odbranila Evropljane”.
Le Pen vidi trenutak i koristi ga. Ona govori intervjuerima iz konzorcija novina EU-a da se njena vizija “saveza evropskih nacija” kristališe na pitanju Ukrajine – iako nije jasno ko, osim Orbana i vjerovatno Kipra, potpisuje ugovor. Le Pen je najavila da će iduće sedmice posjetiti Putina u Moskvi kako bi iznijela “prijedlog za mir” od 10 tačaka koji je uglavnom usmjeren na to da Ukrajina prepusti dijelove svog teritorija Rusiji.
Fotografija nasmiješene francuske čelnice koja se rukuje s Putinom u Kremlju (za nju nema dugotrajnog tretmana) označava trenutak. Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki kaže na dnevnom brifingu da “Bijela kuća ne odobrava pojedinačne diplomatske inicijative zemalja NATO-a koje se nalaze u Evropi koje bi mogle potkopati zajedničko držanje saveza” i da SAD nije unaprijed obaviješten o Le Peninom putovanje. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen objavila je izjavu na Twitteru na tri jezika u kojoj poziva na “povratak jedinstvu” – ne navodeći za koga. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, čija se vlada već poigrala zabranom Le Penove tvita: “Gospođa Le Pen-Putin više nije dobrodošla na teritoriju Ukrajine.”
Za Le Pen, kojoj je teško kod kuće, ovo je vrhunac. Sedam dana prije izbora rekla je francuskom TV kanalu da se nada u odnosu na Rusiju da bi zemlja mogla sklopiti savez s NATO-om čim rat s Ukrajinom završi. Iako ta perspektiva ostaje komična, Le Pen u najboljem slučaju osvaja bodove s Putinom, koji pozdravlja Le Peninu “diplomatsku viziju, tako superiornu u odnosu na njenog prethodnika” i zadirkuje “poboljšanu saradnju i trgovinu s prijateljskim zemljama kao što je Francuska” u jednoj od svojih televizijskih emisija tirade.
Upitana o reakciji SAD-a na povratku iz Moskve, Le Pen teško može suspregnuti zadovoljstvo: “Ah, eto ga”, kaže. “Za neke zemlje ideja da ostvarujemo svoj suverenitet je nepodnošljiva. Tant pis pour eux!“
Ukrajina je bila dobra za Le Pen, ali ona zna da se kod kuće može politički dobiti samo toliko od izluđivanja Washingtona i povlađivanja Putinu. Njena stopa odobravanja brzo pada, na 38 posto, i ona mora učiniti nešto brzo kako bi povratila prednost.
Ispada da to nešto prevrće stol u Bruxellesu. Kao što je obećala u svojoj kampanji, Le Pen koristi svoj prvi sastanak s drugim čelnicima EU-a u julu kako bi srušila potražnju: Francuska želi smanjiti svoj doprinos EU-u ne za 5 milijardi eura kako je najavljeno, već za 10 milijardi eura.
Uzvici bijesa čuju se od drugih čelnika EU-a koji zahtjev proglašavaju “nezakonitim”.
No, Le Pen je proučavala svoju historiju na tu temu, naime primjer britanske premijerke Margaret Thatcher i njen zavjet iz 1984. da će “vratiti naš novac” iz Bruxellesa. Činjenica da je Thatcher dobila samo oko dvije trećine onoga što je tražila je nevažna; poenta je u tome da je sebe stavljala u središte tokom sastanaka EU punih pet godina sve dok nije postignut dogovor.
Ovdje su njemački dužnosnici, upitani o Le Penovim budžetskim zahtjevima, bili kategorični. “Ne možemo jednostavno poništiti ono što je dogovoreno”, rekao je socijaldemokrat Markus Töns, zamjenik predsjednika odbora Bundestaga za evropska pitanja. “Uostalom, mi smo ugovorni partneri. Želi li Francusku izvesti iz Evropske unije? To bi bilo iznimno štetno za francusku ekonomiju”, rekao je, napomenuvši da je Francuska također glavni korisnik plaćanja iz budžeta za poljoprivredu EU-a koji bi mogao biti ugrožen u takvom scenariju.
Zastupnik Zelenih Anton Hofreiter, predsjednik odbora Bundestaga za evropska pitanja, rekao je to ovako: “Pravno, to uopštee nije moguće”.
Ni jedni ni drugi nisu se usuđivali raspravljati o tome šta bi EU učinila da zaustavi Le Pen po tom pitanju, ali visoki diplomat EU-a bio je mnogo fatalističniji u pogledu izgleda EU-a da zauzda odmetnutu zemlju članicu s diplomatskom i ekonomskom snagom Francuske. “Mogli bismo pokrenuti pravni izazov, s kaznama i globama protiv Francuske, ali bit će ponovno ocjenjivanje prije nego što dođemo do te tačke”, rekao je diplomat.
I tako, Le Pen uspijeva pokrenuti ciklus zahtjeva, bijesa i protuzahtjeva partnera u EU koji će trajati koliko god ona to želi. Njeni su saradnici uvjereni da Francusku neće zadesiti nikakve ozbiljne pravne ili druge posljedice jer, kako kaže europarlamentarac iz Nacionalnog skupa Hervé Juvin, “Komisija neće imati isti stav s Francuskom [kao s Poljskom]. Mijenjaju melodiju prema tome s kim imaju posla. Nijemci su rekli da je njihov ustav vrhovni u odnosu na evropski zakon o financijskim pitanjima. Komisija nije rekla ništa.”
Drugi visoki dužnosnik EU-a mrko je rekao: “Le Pen bi ozbiljno ometala funkcioniranje EU-a.”
Jean-Philippe Tanguy, zamjenik direktora Le Penine kampanje, dodaje da će se, kada je Evropa u pitanju, gotovo sve pregovarati za predsjednicu Le Pen. “Smatramo da unutar EU-a postoje margine za snažniju odbranu naših interesa… Stvari se mogu olabaviti.”
Le Pen sastanke Evropskog vijeća pretvara u pozorište, okrećući se protiv ultraliberalnog etosa Bruxellesa i obećavajući da će vratiti “svaki cent” francuskom radniku. U isto vrijeme, usred novog priliva izbjeglica iz Sirije i Afganistana, ona podiže preduslov uspostavljanjem polutrajne kontrole useljavanja na francuskim granicama sa Španijom i Italijom, govoreći svijetu da Pariz “ne čini ništa što Švedska ili Danska već nije učinila, i to je čisto pitanje zdravog razuma.”
I ovdje je odbijanje drugih država EU minimalno. “Razmišljanje o Schengenu je sazrelo” nakon pandemije, uzdahnuo je visoki diplomat EU, misleći na virtualnu suspenziju Schengenskog ugovora tokom izbijanja COVID-a. “Ali to je zastarjelo razmišljanje jer ono što trebamo je zaštititi naše vanjske granice.”
Pa ipak, čak i ova “pobjeda” i spektakl koji uz nju ide na kraju se pokažu dosadnim prosječnom navijaču Le Pen, koji se do sada počinje pitati kada će se njena obećanja o većoj kupovnoj moći ostvariti. Unatoč maltretiranju institucija i čelnika EU-a, Le Pen je beznadno razoružana protiv Evropske centralne banke, čija šefica, bivša francuska ministrica financija Christine Lagarde, ukucava poruku da “monetarna politika nije vjerodostojan odgovor na političku nestabilnost proizvedenu iz ničega .”
Le Pen treba više. Potrebna joj je politička eksplozija dovoljno velika da će odvratiti birače kod kuće od rastuće nezaposlenosti, galopirajuće inflacije i nedostatka svih osim najnapametnijih zakonskih stavki koje se provlače kroz parlament. I tako ona najavljuje, tokom intervjua u udarnom terminu, da će Francuska u roku od mjesec dana održati referendum o supremaciji zakona EU, trajnom povlačenju iz Schengenskog ugovora i prelasku prema “Evropi nacija”. Ovaj referendum, inzistira ona, samo je prvi korak prema “ponovnom utemeljenju Evrope” koji će “nužno proći pored novog sporazuma kako bi se neizabrana Evropska komisija vratila na svoje pravo mjesto”.
Sada je privukla pozornost Evrope. Dok su Poljska i Mađarska već daleko napredovale na putu pravosudnog prkosa, obje zemlje dovoljno ovise o financiranju EU-a da su prijetnje njegovim uklanjanjem dovoljne da uguše bijes i održe krhki, iako nezadovoljavajući, status quo o vladavini prava u EU-u . Ali Francuska je drugačiji slučaj – članica osnivač, ekonomija broj 2 bloka. Kako to prijetite?
Prema visokom diplomatu EU-a: “To bi bio novi status quo, a rezolucija bi morala biti političke prirode.” Drugim riječima, zaboravite na kazne kada je Francuska u pitanju.
Mjeseci koji su prethodili referendumu prolaze u tjeskobi, svojevrsnom lažnom ratu u kojem se diplomati i briselski birokrati zaokupljaju zadacima, znajući da ništa od toga više ne znači puno. Svi razumiju da će, ako Francuzi glasaju za referendum, to biti kraj EU kakvu poznajemo. Vjerodostojnost Suda Evropske unije bit će jako narušena, što će potaknuti druge čelnike EU-a da krenu stopama Francuske. Što je još važnije, promjene će biti nespojive sa trajnim ugovorima EU-a, prisiljavajući čelnike da se baci na posao kovanja novog koji, po prvi put, neće pozivati na “sve tješnju uniju”, već na “savez evropskih naroda” u kojemu Komisija igra zanemarivu ulogu, a sva je vlast u rukama državnih čelnika.
Prije nego što je uopće predložen, novine su ovaj nadolazeći sporazum nazvali “anti-ugovorom” ili “EU-xit”, što je skraćenica za EU koja izlazi iz sebe putem sporazuma. Nadalje, s obzirom na to da su uvjereni da u većini zemalja neće postojati većina koja bi podržala taj potez – očiti zaključak je da će Francuska morati otići ili ostati kao veliki iritant, koji će zauvijek ometati funkcioniranje bloka.
U sedmicama koji su prethodili referendumu, Le Pen obilazi Francusku, održavajući skupove na kojima proglašava da je “naš čas slave stigao” pozivajući se na sve dostupne historijske reference – od Ivane Orleanke do oslobođenja Pariza od strane slobodnih francuskih snaga – okupiti domoljubni duh zemlje. Ona daje glas kao izbor između “vazalizacije” i “služanstva” i “slobode za našu naciju”.
Sat otkucava
Le Pen je na vlasti već sedam mjeseci kada je referendum konačno održan, u kišnu nedjelju u oktobru.
Sjedi za velikim pozlaćenim stolom u predsjedničkoj palači Elysée kad joj na TV ekranu zabljesnu rezultati.
Francuzi su progovorili, a evo što su rekli: “Non”.
Poraz označava kraj početka za Le Pen. Njena evropska strategija je u rasulu – Francuzi su odlučili da im se, na kraju krajeva, prilično sviđa trenutna postavka. Le Pen pribjegava nizu bijesnih tvitova u kojima osuđuje “agente duboke države” koji djeluju protiv francuskog naroda. Ali EU više nikada neće biti ista.
