Kovačka tradicija porodice Zonić iz Mrkonjić-Grada traje još od 1569. godine, kada su njihovi preci, koji vode porijeklo iz Anadolije, započeli ovaj teški zanat. Čuvena kosa varcarka spada među najpoznatije kose za travu. Iz kovačke radnje i danas se čuje lupanje čekića i pucketanje bukovog uglja koji izgara na vatri dok u njoj zagrijava metal od koga nastaje kosa varcarka.
Ahmo i njegov sin Nermin Zonić jedni su od rijetkih kovača koji su zadržali posao i nastavili tradiciju svojih predaka. Tradiciju nastavlja i Ahmin unuk Armin.
Znanje i iskustvo
Kako nam je rekao Ahmo, koriste uvozni čelik iz Austrije u vidu šipke od koje se dobije kosa prosječne težine oko 400 grama. Da bi kosa bila oštra, mora da je prati kosački alat, a umijeće kovača ogleda se u uzimanju mjere, jer se od 40 centimetara šipke dobiva kosa dužine 85 centimetara.
Da biste iskovali kosu, potrebno je veliko znanje i iskustvo. Sam proces prolazi kroz 20 operacija. Najzahtjevnije je kaljenje. Da bi kosa bila oštra, mora se koristiti kosački alat i ona se mora poklepati kako bi tako oštra i nasađena bila spreman za najljuću travu. Prije se radilo od jutra do sutra. Čekić me probudi, čekić me uspava - kaže Ahmo.
Potrebno je pratiti i vrijeme, da nije kiša, da nije vlažno. Potreban je kvalitetan čelik. Zonići uvoze čelik iz Austrije.
Zanat izumire
Dodaje da kovački zanat izumire, jer mlađe generacije nisu zainteresirane da se bave zanatom.
Osim kosa za koje smo dobili brojna priznanja, izrađujemo i alate za obradu zemlje. Motike, sjekire i noževi su najčešće alatke koje kupci poručuju i obično kupuju na pijacama i vašarima - govori Ahmo.
S koljena na koljeno
Ahmo Zonić kaže da ovaj zanat izumire.
Jedini sam kovač koji je znanje prenio s koljena na koljeno. Ustanovljeno je da imaju svi papiri još iz Anadolije iz Turske. To mi je rekao rahmetli Muhamed Filipović. Jednom sam ga sreo i pitao me odakle sam i ko sam. I našao je sve o Zonićima. Moj pradjed je izvozio za Anadoliju. Sada najviše izvozimo za Srbiju - kaže Zonić.
