Tragikomično je izgledao ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak. Šef bh. diplomatije je cijeli taj proces i zakočio, kao, zbog tamo nekog šumskog aparatčika iz manjeg bh. entiteta u Košarkaškom savezu BiH, pa se poslije popišmanio (predomislio) opet na nečiji išaret (znak). Brzo se uvidjelo da te primitivne drakonske mjere kažnjavanja još jedne grupice Albanaca, čak i vrhunskih sportista, doista nisu nikakva "poruka".
Niti će Kosovo zbog toga ostati u Srbiji, a niti će BiH profitirati što se svrstava u beogradski tabor, koji nikako da razdvoji historijske činjenice od velikosrpskih sanjarija.
To inertno, kontraproduktivno i prečesto službovanje političara iz reda bosanskih Srba isluženim i ultranacionalnim ciljevima samo vodi u ćorsokak. Biti veći katolik od Pape, veći Srbin od Srbijanaca, kojima, kako je to priznao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, tek predstoji “razgraničenje s Albancima”, znači krasti svoje vlastito vrijeme i ugrožavati budućnost svoje djece. Balkanska realnost sada je drugačija od etnodržavnih projekcija iz minulog stoljeća.
Ovaj posljednji, bizarni incident oko (ne)izdavanja viza treba iskoristiti kao nauk za realistički zaokret u bilateralnim odnosima između BiH i Kosova. Sarajevo bi moralo pronaći način da prizna kosovske dokumente – pasoše i ostalo i da na taj način presudi rasističkoj, antidržavnoj politici koju vode mnogi kadrovi iz manjeg bh. entiteta.
Jer, nema superiornih naroda na Balkanu, kao ni drugdje, kako je to jednom besramno i suludo izgovorio Milorad Dodik definirajući profil “svoje” nacije u odnosu na druge Bosance. Svi smo mi tu da dijelimo istu građansku sudbinu uvažavajući se u datim razlikama, koje nisu samo nacionalne, već sve više socijalne i ekonomske.
