Pripadnici 5. korpusa Armije RBiH nisu činili nikakve “masovne zločine”, kako se to navodi u tendencioznom tekstu Glasa Srpske, objavljenog nakon obilježavanja februarske ofanzive na lokalitetu Hasin Vrh, odakle su agresori i paravojne jedinice potpomognute jedinicama iz susjednih zemalja krenule u završni obračun s hrabrim krajiškim borcima koji su ginuli sprečavajući novu Srebrenicu, novi Prijedor, novu Tomašicu, novi Keraterm...
Nisam učesnik odbrambeno-oslobodilačkog rata niti sam bio pripadnik 5. korpusa Armije RBiH, jer sam u vrijeme agresije srpskih vojnih i paravojnih snaga na Bosnu i Hercegovinu bio maloljetan i vojno neobavezan. Ipak, svu žestinu i surovost rata osjetio sam na vlastitoj koži. Izgubio sam majku koja je poginula u vlastitom dvorištu od posljedica eksplozije tenkovske granate čiji su me geleri zaobišli, a nju pred mojim očima usmrtili pogodivši je u srce. Uprkos svemu, nisam osoba koja proklinje Srbe, niti ih mrzim, a ni od države ni od Republike Srpske nisam dobio nikakvu odštetu za smrt moje majke.
S druge strane, uprkos stotinama činjenica koje su bile predmetom dokazivanja na različitim sudovima i koje su pokazale šta se u Bosni i Hercegovini tačno desilo tokom perioda od 1992. do 1995. godine, mediji iz Republike Srpske ne prezaju od svakodnevnog iznošenja lažnih vijesti, loših konstrukcija i podvala koje teže da ocrne odbrambeno-oslobodilačku borbu pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Posljednja takva skovana je ovih dana u kovačnici Dodikovih laži i obmana koje imaju samo jedan cilj – držati građane Republike Srpske što je više moguće u devedesetim godinama prošlog stoljeća, kako bi on ostao što dulje na vlasti.
Prije dvadeset i četiri godine, tačnije 6. februara 1994. godine, počela je najteža srpska ofanziva na Bihaćki okrug, koja je trajala do marta. Cilj agresora bio je protjerivanje snaga 5. korpusa Armije RBiH s Grabeža i Grmuško-srbljanskog platoa, ući u kanjon Une, uništiti hidroelektranu u Kostelima i presjeći komunikaciju Bihać – Cazin. Bio je to jedan od najtežih perioda odbrane i života u Bihaćkom okrugu. Tradicionalnom manifestacijom prisjećanja na to vrijeme, održanom 10. februara ove godine na Hasinom Vrhu i Grmuško-srbljanskom platou, branitelji, članovi njihovih porodica, predstavnici javnog života, te općina i kantona, kao i brojni građani, na trenutak su se prisjetili slamanja najteže agresorske ofanzive.
Već smo navikli da mediji iz Republike Srpske ovakve manifestacije redovno zloupotrijebe, izokrenu, preinače i preprave prema ćeifu njihovog vrhovnog vođe Milorada Dodika. Tako je Glas Srpske 16. februara na svom web-portalu objavio članak skandaloznog naslova Djeca u maršu sa zoljama i u uniformama, koji je, po svim mjerilima profesionalnog novinarstva, trebao izazvati međuentitetski skandal. Sreća pa naš narod toliko ne prati medije i ovo nije ostavilo apsolutno nikakvog traga, u smislu da će prestati da obilježavaju godišnjice značajnih bitaka u kojima se branio Bihaćki okrug i oko tri stotine hiljada civila od svirepih ubistava kakva smo gledali u susjednom Orašcu, Kulen-Vakufu, Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru i drugim krajiškim gradovima. Zato jesu pratili, ali ništa poduzeli po tom pitanju nisu, međunarodni faktori koji prate razvoj situacije i pisanje bh. medija. Ili oni samo prate bošnjačke medije i onda dižu gungulu oko njihovih objava. Ili je možda riječ o nečem sasvim trećem, a to je da im, ustvari, odgovara ovakvo stanje laži, obmana i podvala koje vodi u podizanje tenzija među već dovoljno ispaćenim narodima Bosne i Hercegovine, a u konačnici možda u neki novi rat, ko zna za čiji interes?
Da nam je pravosuđe dosljedno, ovakvi bi se tekstovi pojavili jednom i više nikada. Međutim, kako je i pravosuđe u BiH duboko ispolitizirano, što je očigledno i vidljivo iz naše svakodnevice, ova podla i gnusna laž proći će nesankcionirano, a mediji iz Republike Srpske nastavit će s kovanjem antibošnjačke histerije, radikalizma i skandala.
Pripadnici 5. korpusa nisu činili nikakve “masovne zločine”, kako se to navodi u tendencioznom tekstu Glasa Srpske, objavljenog nakon obilježavanja februarske ofanzive na lokalitetu Hasin Vrh, odakle su agresori i paravojne jedinice potpomognute jedinicama iz susjednih zemalja krenule u završni obračun s hrabrim krajiškim borcima koji su ginuli sprečavajući novu Srebrenicu, novi Prijedor, novu Tomašicu, novi Keraterm i nove masovne grobnice “radikalnih muslimana”. Glas Srpske fabricira laži kako ne bi pisao o izgubljenim vojnim akcijama Vojske Republike Srpske, o bježanju njenih jedinica glavom bez obzira i gubljenju linija nakon dva-tri, kako ih nazivaju, vjerska povika obrijanih Nanićevih Bužimljana, koji veze s radikalizmom i uvoznim tumačenjima islama nemaju. Zar i srpski vojnici ili paravojnici također nisu uzvikivali vjerske pokliče, bili prskani svetom vodicom i blagosiljani od zvaničnih predstavnika Srpske pravoslavne crkve?
Zašto je sporno dovesti omladinu, ili djecu, kako to oni kažu, na ovakve manifestacije? Zar partizani nisu isto to činili? Zar ovo također nije bila borba protiv fašizma, a pripadnici 5. korpusa ARBiH istinski antifašisti? Zar je moguće da predsjednik Organizacije starješina Vojske Republike Srpske Milovan Milutinović izjavi da ova manifestacija ima negativne utjecaje na političko-bezbjednosnu situaciju u BiH i huškačke namjere, a da mu na to ne odgovori niko od zvaničnih organa vlasti, boračkih predstavnika i nezavisnih medija?
Providni su ovi pokušaji da se Bošnjacima podvali radikalizam i želja za ratovanjem, na što ovaj sporni tekst pokušava ukazati.
Da su pripadnici 5. korpusa Armije BiH uistinu bili pravi antifašisti i da njihova borba zaslužuje da bude ovjekovječena u analima novije bosanske historije i kroz ovakve i slične manifestacije, koje upravo to imaju za cilj, svjedoči i pravoslavna crkva u Bihaću, koja tokom cijelog rata nije taknuta od strane Bošnjaka ni pripadnika 5. korpusa.
Mogli su je u nekom revoltu, a krajiška ljuta narav nadaleko je poznata, srušiti poslije nekih gubitaka u ljudstvu ili civilnih žrtava, ali nisu, niti je to kome uopće palo napamet. Pa, zar se takvom mentalitetu ne treba diviti i od njega učiti? Gospodo novinari iz Glasa Srpske, učite iz bihaćkog mentaliteta koji, uprkos okupaciji, granatiranju, ubijanju i izgladnjivanju, nikada nije zapao u mržnju, laž i obmanu. Srpski narod nikada nije zaboljela glava od Krajišnika, a da je tako, mogu posvjedočiti mnogi Srbi koji su cijeli rat proveli u Bihaćkom okrugu.
(Izvor: Stav.ba)
