Stotine učesnika Puta istine i sjećanja prošle su kroz Vitez da bi se u Ahmićima na centralnom spomen obilježju susrele s delegacijama kako bi odale počast nevino ubijenim civilima. Zajednička budućnost može se graditi jedino na prihvatanju istine, i kažnjavanjem počinilaca, poručili su.
Krenuo je, prvi put u 26 godina - Put istine i sjećanja predvođen preživjelim, porodicama žrtava, udruženjima. Uz poruku svima koji nešto znaju o posmrtnim ostacima ubijenih u Ahmićima i Vitezu - da konačno progovore. U povorci i Zlata Hodžić. Neutješna. U Ahmićima su joj ubijena dva brata.
"Kako čovjek da se smiri kad ih non-stop sanjam i nedostaju mi toliko. Ipak su dva brata, znam da ima ljudi koji su izgubili i više, ali brat je brat. Kad se bliži ovaj 16. april sve je teže. Jučer mi je bio rođendan, ali svaki rođendan poslije 93. meni nije rođendan kad ja znam šta me sutra čeka", priča Hodžić.
U koloni istine i sjećanja i stari i mladi. Iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine.
"Velika mi je čast i impresioniran sam učesnicima, odnosno brojem ljudi koji su se odazvali", ističe Nihad Alić, Udruženje Koraci mira Odžak.
"Prvi put sam ovdje, iz Novog Travnika sam da podržimo ljude mirnom šetnjom. (Šta znate o Ahmićima?) Vjerujete nisam upućen, nisam znao historiju, ali danas sam tu da bi saznao", dodaje Nermin Ćakić, Novi Travnik.
U prostorijama Medžisa u Vitezu prvi put i komemoracija za žrtve. Prisutan i komandant UN-a Bob Stewart. Čovjek koji je s vojnicima prvi ušao u Ahmiće 93. godine nakon 48 sati pakla,prenosi N1.
Kaže, slike i danas žive. Prisjeća se osjećaja nemoći.
"Jer vojnici ne vole vidjeti žene i djecu. Razumiju kada vide ubijenog vojnika, ali ne i civile. Nema pravde, niko ne može vratiti ljude, ljude ubijene u agoniji", kaže Stewart.
U međuvremenu, desetine građana koji se nisu priključili koloni u Vitezu, počast ubijenim, u blizini mezara, odaju kroz molitvu.
"Ovo mi je od supruge babo rahmetli i amidža koja ja nisam ni upoznao. Ona je bila vrlo mlada sa nekih šest, sedam godina gdje je bila u logoru, a oni su odvedeni ispred nje i nikada više ih nije ni vidjela. Pronađeni su njihovi ostaci", otkriva Ensem Šabanović.
Ispred spomen-obilježja u Ahmićima i Haris Ahmić. 16. aprila 93. godine tek trinaestogodišnjak. Dijete koje dan prije nije shvatilo očeve riječi da nešto nije u redu. Da su barikade svuda. Kada je počelo granatiranje, s porodicom se skrio u šumu i čekao. Priliku da krenu ka gorenjem dijelu sela.
"Ja jesam bio dijete, ali dosta toga pamtim. Sjećam se prizora koji mi je ostao najupečatljiviji i koji ću sigurno pamtiti dok sam živ - prilikom izvlačenja u kasnim satima okrenuli smo se prema ovom dijelu Donjih Ahmića gdje je i moja kuća i vidjeli smo sve kuće u plamenu. I vidio sam svoju kuću da gori", sjeća se Ahmić.
I 26 godina nakon - oni koji su preživjeli i porodice onih koji nisu preživjeli - čakaju pravdu. Kaznu ne samo za one koji su izdavali komande, nego za one koji su zločine direktno počinili.
