Predsjednik Naše stranke BiH, delegat u Domu naroda Federalnog parlamenta i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Predrag Kojović svojim je sarajevskim kolegama održao veliku lekciju iz patriotizma. Nije se Kojović pripremao za „podučavanje“, no, priznat će kasnije, emotivan istup izlio se iz njega kao voda i krenuo tačno prema suštini.
- Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam biti u Minhenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz budžeta i niko nikad ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali, pošto se zovem Predrag, to može – kazao je Kojović u Skupštini KS.
Sarajevo je mnogo više i bolje od SDA
Na trenutke se činilo da ste ovaj govor dugo spremali, ali ipak je opći dojam da je odjednom „poteklo“ iz Vas?
- Mnogo puta u prethodnih nekoliko godina u Skupštini sam prešutio nacionalističke uvrede na moj i na račun mojih kolega, recimo Marija Vukasovića, jer Sarajevo je mnogo više i bolje od SDA i smatrao sam da ekstremistima u SDA ne treba na Kantonalnoj televiziji davati dodatni prostor za promociju svojih budalastih ideja.
Kada se tokom rasprave o imenu jedne osnovne škole SDA, u nedostatku ikakvih stvarnih argumenata, krenulo s podlim optužbama o četništvu, odlučio sam da se javim za riječ i povučem crtu preko koje ih nikad neću pustiti. Sve prihvatam, sve vrste kritike koje se tiču mojih političkih, ekonomskih stavova, ali da mi oni određuju moj odnos prema zemlji u kojoj sam rođen i gradu koji je ugrađen u moj genetski kod, e to ne može - ne dam.
Nekako mi se iz ove perspektive čini neukusnim da se pravdamo, objašnjavamo svoje porijeklo, svoje postupke, svoj obraz? Kako danas, s ove kratke distance, gledate na taj istup?
- Ovo je prvi i posljednji put da ću uopšte pričati o tome na ličnom nivou. Odbio sam bezbrojne pozive medija u posljednjih desetak dana. Moj slučaj, slučaj mog oca i ko zna koliko drugih ljudi u sličnoj situaciji je irelevantan. Ja pristajem na razgovor o ovoj temi s vama samo ukoliko ćemo to iskoristiti za javnu diskusiju o tome u kakvom društvu, u kakvoj zemlji hoćemo mi i naša djeca da živimo.
Na toj sjednici su me prisilili da pričam o vrsti patriotizma koja je bila neophodna devedesetih, dakle onoj vrsti građanske obaveze da kad vašu zemlju napadnu, odete u štab i stavite se na raspolaganje. To smo tada uradili moj otac, moja majka i ja i hiljade drugih građana i građanki BiH.
Danas patriotizam za mene znači ne kradi, poštuj zakone, tjeraj druge da poštuju zakone, zalaži se za pomirenje, bori se protiv siromaštva, gradi evropsku, modernu, građansku Bosnu i Hercegovinu ako hoćeš da za 10 godina postoji država BiH u kojoj žive tvoji zemljaci, sugrađani, komšije, ljudi s kojima dijeliš jezik, kulturu, historiju i imate osjećaj da vam je sudbina zajednička.
Nedavno ste na Twitteru, uz glasački listić za referendum o samostalnoj BiH iz 1992., objavili i status: „Nisam siguran da pod pojmom „građanska država“ ja i SDA mislimo isto“. Šta je zapravo podstaklo Vašu javnu dilemu?
Oni misle da bi svoj nacionalizam mogli maskirati iza principa jedan čovjek jedan glas i odlučivanja većine, jer se na fakultetima na kojima njihovi kadrovi završavaju lekcije o demokratiji i značenju pojma građanska država tu i završavaju. Naravno, jedan čovjek jedan glas i princip da odluke donosi većina dio je pojma predstavnička demokratija, ali su puno važniji elementi tog sistema nepovredivost ljudskih i građanskih prava svakog čovjeka, uvažavanje onih koji ostanu u manjini i svi oni ostali postulati o individualnim i kolektivnim pravima zbog kojih je osnovan Sud za ljudska prava u Strazburu.
Tako da SDA i HDZ u svojim dječije pojednostavljenim shvatanjima demokratije misle da bi građanski model njima odgovarao tamo gdje su brojčano jači, a tamo gdje ih je manje, traže druge političke modele jer znaju da bi im tamo gdje su manjina nacionalisti iz brojčano dominantne etničke skupine vratili istom mjerom. Njima je i neshvatljiv i neprihvatljiv evropski model po kojem su Poljaku u Njemačkoj i Nijemcu u Italiji ljudska i građanska prava jednaka i nepovrediva, a koji je Evropskom konvencijom o ljudskim pravima postavljen ne samo iznad nacionalnih zakonodavstava (pod nacijom, naravno, kao i većina savremenih demokratija, podrazumijevam sve državljane jedne države), nego i iznad nacionalnih zakonodavaca.
Pojednostavljeno, to znači da prihvatanjem Evropske deklaracije o ljudskim pravima vi sami sebi oduzimate pravo da donosite odluke koje je krše. S tim ciljem je Deklaracija uvrštena i u naš Ustav. Nažalost, tekst Ustava i značenje pravnih normi je za nacionaliste nešto što se može, ali i ne mora poštovati, zavisno od njihovih dnevnopolitičkih potreba. To pokazuje ne samo činjenica da je presuda Sejdić-Finci, kao i drugih devedesetak presuda našeg Ustavnog suda, neimplementirano, nego i slučajevi iz našeg svakodnevnog života. Kako je moguće da SDA predloži skoro 100 ljudi za upravne i nadzorne odbore zdravstvenih institucija i da se među njima ne nađe niko ko se ne izjašnjava kao Bošnjak.
Meni je to neshvatljivo i ne prihvatam objašnjenja da je to slučajno. Iskreno, taj odnos prema komšijama koji su drugačiji od tebe po imenu, etničkoj pripadnosti ili vjeri se u Sarajevu, u kojem sam ja odrastao, učio u kući i obdaništu i školi gdje si odgajan da poštuješ svakog podjednako, da ga voliš kao komšiju, da budeš ponosan na to bogatstvo različitosti kojim nas je nagradila duga i burna historija. U Sarajevu su postojale samo dvije vrste ljudi, nikad tri, četiri ili pet. Ljudi su se dijelili po kvalitetu karaktera, a ne po imenu, prezimenu i vjeri kojoj pripadaju. To je Sarajevo za koje se ja i Naša stranka zalažemo.
Nacionalisti su smislili primitivnu i efikasnu formulu za osvajanje vlasti
Vi ste zapravo na toj sjednici Skupštine KS u jednoj rečenici možda sabrali svu politiku koja se vodi u BiH, u oba entiteta, u sva tri realiteta... Važno je, dakle, biti „naš“, sve ostalo nije. To je ta vrsta kvazipatriotizma, matrica na kojoj se dobivaju izbori?
- Upravo tako. Nacionalisti su smislili primitivnu, ali, nažalost, i efikasnu formulu za osvajanje vlasti iz godine u godinu. Manipulišu ratnom traumom građana koji su tokom agresije Srbije i Hrvatske na BiH izgubili u ljudskom i materijalnom smislu mnogo više nego što može stati u riječi, koordinirano pred izbore zastrašuju ljude novim ratovima, a u periodu između izbora funkcionišu kao udruženi kriminalni poduhvat.
Ta formula ih održava na vlasti toliko dugo i uprkos političkom i ekonomskom stanju koje se pogoršava, oni se ponašaju u skladu s jednom starom američkom poslovicom koja kaže: “Ako nešto nije pokvareno, nemoj ga popravljati“.
Vaš je „krimen” - izgovorena riječ, dakle, stav o Mustafi Busuladžiću. U isto vrijeme fizički je napadnut novinar i publicista Nedžad Latić, nemalo zatim i profesor Enver Kazaz. Dakle, neistomišljeništvo se ovdje ponovo počinje ne samo verbalno nego i fizički kažnjavati. Je li moguće tome stati ukraj?
- Bilo bi poražavajuće da se fokusiramo samo na ovu vrstu nasilja i da mu damo prioritet u odnosu na nasilje kojem su svakodnevno izloženi građani, od psihičke torture na državnim šalterima do otimanja novčanika i telefona po tramvajima i prijetnje oružjem kada neka bitanga misli da ste parkirali auto na mjesto koje on smatra svojim vlasništvom. To je društvo koje izrasta iz SDA-ovog shvatanja društva.
Tako izgleda društvo zasnovano na principima koje promovira u Sarajevu SDA, u Mostaru HDZ i srpski nacionalisti u RS. Tamo je, nažalost, takvo razmišljanje nemoguće pripisati samo SNSD-u jer se opozicija s njima takmiči u nacionalizmu, a ne suprotstavljanjem drugačijih vrijednosti.
Vrlo prosto pitanje - gdje Vi, Peđa, živite? Kakav je Sarajevo grad? Kakva je Bosna i Hercegovina zemlja?
- Živim na Bjelavama, u stanu moje bake Radojke i dede Aćima... Ali, naravno, razumijem šta me pitate i ovo vam govorim dok pokušavam da formulišem odgovor. Sarajevo je, u danima kad nije najgori, najljepši grad na svijetu... A Bosna... BiH je dragulj bačen u blato.
Osjetite li negdje i na svojoj koži akutni problem o kojem se govori, ali se ne sprečava, odlazak mladih (i ne samo mladih) ljudi. Je li moguće zaustaviti ovu bujicu koja odlazi vani? Kako?
Ja ih ne mogu, a možda ne bih ni trebao, zaustaviti. Ali se borim da stvorimo zemlju u koju će se oni koji su otišli željeti vratiti, a oni koji planiraju otići odustati. Njihova pamet i radna etika koju steknu dok budu tamo bit će krucijalna da od BiH stvorimo zemlju kakva ona može biti. Lijepu, čudnu, neobičnu, zemlju dobrih, blagih ljudi, koji su, kako se kaže, o sebi i pri sebi. Zemlju u kojoj se pored Gazi Husrev-begovog vakufa nalazi IT centar, u kojoj su komšije Rasim, Predrag i Marinko, prvo komšije, pa Bosanci i Hercegovci, pa Sarajlije, pa dobri ili loši ljudi, pa tek onda Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.
Pretpostavka je da bi novi ljudi, nove ideje, nove politike trebali i mogli mijenjati stanje u zemlji. No, to svakako znači, ne promjenu politike i političara, nego nas, glasača, koji odlučuju o tome?
- Zaista mislim da novi ljudi, čija se vizija ove zemlje razlikuje od vizije nacionalista koju sada jedva preživljavamo, zaslužuju šansu. BiH zaslužuje novu šansu. Aktuelni političari politiku doživljavaju kao nastavak rata drugim sredstvima. I ti su im ciljevi važniji od masovnog siromaštva i političkog beznađa koje svojom retorikom proizvode. Ali, najvažnija i najteža stvar je promjena koju svako od nas, svih nas 3,5 miliona mora provesti u sebi.
Možda zvuči banalno, ali ta promjena mora ići od toga da prestanemo bacati smeće po koritima naših prelijepih rijeka i planina, pa preko toga da, kada dođete na opštinski šalter, vas službenik tretira kao svog sugrađanina, pa i poslodavca, ako hoćete, pa do toga koga ćete zaokružiti kada na izborima uđete u glasački kutak. Nemojte misliti da sam naivan što vjerujem da mi to možemo.
Naša stranka okuplja ljude koji imaju čistoću i čvrstinu karaktera da vode svojim primjerom. To je ono što nas okuplja. Jesmo li svi u Našoj stranci 100 posto takvi? Sasvim je sigurno da i kod nas ima ljudi koji nisu takvi i koji su nam se pridružili iz drugih motiva. Ali stranka je moralno i ideološki čvrsta i takve ljude vrlo brzo izbaci iz sebe kao strano tijelo. Ono što smo toliko dugo gradili mora ostati naša primarna karakteristika, a to je da je Naša stranka organizacija čistog obraza i zdravog razuma.
Vjerujete li da bi oktobarski izbori mogli donijeti promjenu? Gdje tu promjenu vidite?
- Vjerujem. To je zapravo jedini način promjene za koji vjerujem da nas može spasiti. I ne treba imati iluzija da bi se apsolutnom pobjedom Naše stranke ili bilo koje nenacionalističke opcije preko noći dogodile promjene. Ali, ako pobijedimo, vodit ćemo zemlju u sasvim drugom smjeru od onog kojim je danas vode. Odluke o životno najvažnijim pitanjima donose ljudi koji se ne misle liječiti u javnom zdravstvenom sektoru, njihova djeca ne idu u javne škole, niti oni misle živjeti od PIO penzije.
Promjena će biti da nova vlast svojim prvim potezima pokuša, prije svega, vratiti povjerenje građana u sistem i da ljudi nakon toga vide i osjete da se stvari kreću u drugom, novom smjeru. Ako, recimo, sumiramo dosadašnju politiku u javnim finansijama, onda ćemo se, nadam se, složiti da se država u najvećoj mjeri finansirala opterećivanjem zarada onih koji imaju sreću da rade, parafiskalnim nametima onim privrednicima koji uspijevaju pozitivno poslovati i opštim, socijalno nediskriminatornim, porezom na dodatnu vrijednost. S druge strane, vi nemate porez na finansijski kapital, na imovinu koja nije ni poslovna ni rezidencijalna, a o kreiranju manje, efikasnije i jeftinije državne administracije da i ne govorimo.
To je jedna od promjena koju mi predlažemo. Prostor ne dopušta da govorim o svemu, o tome da mi hoćemo da BiH bude normalna zemlja, da nema kolektivnog šefa države, nego da imamo jednog predsjednika koji ima protokolarne ovlasti i da svake četiri godine direktno biramo Bošnjaka, pa Srbina, pa Hrvata, pa nekoga iz reda ostalih i tako dalje. Mi mislimo da postoji bolji i efikasniji sistem zaštite kolektivnih vitalnih interesa od preskupih i disfunkcionalnih domova naroda i da je decentralizovano državno uređenje za nas bolje od unitarnog.
Glasanje nije trka konja u kojoj se kladite za pobjednika
No, činjenica je da izborna kampanja ovdje ne prestaje, nego se pred „stvarne“ izbore počinje zaoštravati retorika, da pljušte optužbe i uvrede. Smatrate li da glasači/narod prepoznaju tu igru, ali da su i dalje, 25 godina nakon rata, uplašeni od „drugih“ i „drugačijih“?
- Glasače je lako uplašiti ako ste dovoljno bestidni da putem medija koje kontrolišete i državnih organa u kojima sjede vaši ljudi u njih ulivate strah radi sopstvene političke koristi. Kako se ljudi koji žive u BiH stotinama, ako ne i hiljadama godina, mogu plašiti drugih i drugačijih? Pa nisu Bošnjaci, Srbi ili Hrvati došli u BiH 1992.
Vi morate uložiti ogroman napor i, iskreno, ja ne mislim da je to u BiH uopšte fizički moguće, da živite i radite samo sa, kako se to sada kaže, svojima. A da i ne otvaram diskusiju o tome da je živjeti u BiH, a ne biti dio te demografske leopardove kože, i ne imati u sebi komadić od, kako ih zovete, drugih i drugačijih besmislen. BiH je mjesto na kojem raste mnogo raznih cvjetova, a vi hoćete livadu sa samo jednim cvijetom.
Prije svakih izbora čini se da je Naša stranka u anketama, analizama, predviđanjima mnogo snažnija nego što rezultati pokazuju. Sigurna sam da tek rijetki ne podržavaju ideje/ideologiju NS-a. No, na kraju, kad se sabiraju glasovi, slika je drugačija. Zašto?
- Ne znam. Možda se ankete rade dok ljudi razmišljaju racionalno, smireno i prije nego što ih nacionalisti prepadnu i izazovu emotivnu reakciju. Drugi razlog može biti to što PR firme koje partije unajmljuju da rade za njih uvjere glasače da glasanje nije njihovo lično i neotuđivo pravo da iskažu svoja lična politička opredjeljenja, nego da se radi o klađenju na pobjedničku stranku. Kao da je riječ o trci konja, a ne o temeljnom demokratskom pravu da slobodno i anonimno izrazite svoju političku volju. Dakle, glasanje je odgovor na pitanje koje svaki glasač treba postaviti sam sebi, a glasi - ko su ljudi koji će najbolje zastupati moje vrijednosti i uvjerenja?
Analitičari vole reći i kako je Naša stranka elitistička, „nenarodna“, odnarodovana, kako se obraćate „samo nekima“, a ne svima. Kako odgovarate na te komentare?
- To je besmislica, iskreno. Pa vi znate da smo mi možda jedina stranka koja i u vrijeme kada nisu izbori stalno komunicira s građanima, organizuje tribine i poziva javnost u svoje prostorije na diskusije o zakonskim prijedlozima. Možete li mi reći ijednu drugu stranku čiji kandidati stoje na štandovima, dijele letke i pričaju s građanima?
Tačno je da uspješni, pametni ljudi u velikom broju prepoznaju Našu stranku kao svoju političku opciju. Elitizam je po definiciji uvjerenje da ne mogu svi ljudi imati jednaka prava, nego da ona trebaju biti uslovljena rođenjem ili nekim stečenim statusom. Jednakost i u etničkom i u spolnom i u generacijskom i u geografskom smislu je kičma ideje Naše stranke. Na kraju krajeva, ja sa vama razgovaram u ovo malo vremena koje imam između povratka iz Bihaća, Bosanske Krupe, a prije odlaska u Tuzlu i Živinice.
Vjerujete li zaista da dolaze vremena u kojima će glasači gledati kako žive, od čega žive, od čega podižu obitelj, a ne kojem narodu pripadaju?
- Apsolutno. Čak bih se usudio reći da, ako takva vremena ne dođu, dovoljno brzo bit će prekasno.
Moramo napraviti reviziju boračkih spiskova
Kako Vi gledate na probleme boraca koji svoja prava traže ma protestima?
- Meni je žao što se patriotizam sveo na pravo na neku naknadu. Napadnuti smo, mobilizovani smo, rat je završen, vratimo se životu i radu. Naravno da svakome ko se borio treba pomoći da živi dostojanstveno u državi za koju se borio. Ako saberete sav novac koji je s raznih nivoa vlasti dat i podijelite to sa stvarnim brojem boraca, dobit ćete da je svaki borac dobio stotine hiljada maraka, a veliki broj njih, barem mojih prijatelja, su i dalje socijalni slučajevi.
Taj novac je, dakle, isplaćen, ali očigledno je završio u nekim drugim džepovima. Prvo moramo napraviti reviziju sadašnjih spiskova, jer je broj lažno prijavljenih boraca ne samo finansijski nego i moralno neodrživ, zatim javni registar, da ljudi koji su se stvarno borili budu ponosni da im je ime na tom spisku i krovna boračka organizacija koja će s vlašću tražiti rješenja koja su dobra za borce, a nisu destruktivna za državu i njenu budućnost.
Svaki glasački listić je presudan
Putujete ovih dana puno po BiH. Šta najviše primjećujete? Čega najviše ima? Šta i ko nedostaje?
- Nade! Najviše nedostaje vjere da se ovo kako živimo može promijeniti i da je svaki glasački listić možda presudan. I nedostaje nam onoga što jesmo i što sada poklanjamo strancima, a to je ona bosanska ljubaznost, ljudskost. I osmijesi na licima ljudi na ulici. Svi smo u nekom zabrinutom grču, puni progutanog bijesa i žuči. Naravno, nije tako bez razloga. Ljudi teško žive. Bore se svaki dan. Nalaze se u situacijama koje su nezamislive u ovom vremenu i na ovom prostoru. Bez posla, bolesni, bez para za lijekove. To je neprihvatljivo. To nije normalno. Ovo mora postati normalna zemlja. Ovakva ne može opstati!
Kad krenem niz Džidžikovac, meni je jasno i zašto sam ovdje
Nakon rata vratili ste se u Sarajevo iz SAD, gdje ste imali pristojan posao, život. Požalite li zbog toga? Kažete li sebi šta mi je sve ovo trebalo.
- Ponekad, naravno, kao i svako ko se dobrovoljno upusti u nešto što je veoma važno, ali isto tako i veoma teško. Ali, onda krenem na posao i naiđem pored Fate, koja drži mali dućan prekoputa velike samoposluge u mom komšiluku. U Sarajevo je došla jer je u ratu protjerana iz Hercegovine. Ima sina, završio historiju, bez posla. Muž dovlači robu, ona prodaje.
Ona dođe svaki dan u šest s Ilidže tramvajem i radi do 11 naveče, a uvijek je nasmijana i kaže: „Bit će bolje!” Stoji na vratima svog dućana i dobacuje poznatim i nepoznatim ljudima dobro jutro. Stanem s njom, priupitamo se i kad krenem niz Džidžikovac meni je jasno i zašto sam tu i zašto ovo radim. Zato nema odustajanja iako tek sad počinjem da shvatam koliko je osnivač stranke, čovjek koga sam ponosan zvati prijateljem, Danis Tanović bio u pravu kada je na osnivačkom Kongresu prije deset godina rekao - ovo nije trka na sto metara, nego maraton. Ovo je više od toga, Iron man takmičenje ili tako nešto.
Kad morate svojim (recimo i američkim) prijateljima objasniti politički sistem zemlje, čiji ste političar, kako to objašnjavate u najmanje rečenica?
- Pa uglavnom kažem - It's complicated - kao što Facebook često kaže!
Komšić je, suprotno dogovoru, objavio svoju kandidaturu, a Denis Bećirović doveo SDP pred svršen čin
Hoće li NS imati kandidata za Predsjedništvo BiH?
- Mi smo zaista iskreno s SDP-om i DF-om ušli u dogovor da imamo zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Iz svih onih razloga koji su jasni i nama, a po komentarima koje čitam velikog broja građana. Pokušavamo da radimo na konkretnim projektima, na terenu, s SDP-om i DF-om, recimo, u Tuzli, ali i jedni i drugi hoće da rade s nama, ali neće da sarađuju međusobno.
Prvo je Željko Komšić unilateralno, suprotno dogovoru, objavio svoju kandidaturu, potom je, čini mi se, Denis Bećirović svojom samokandidaturom doveo SDP pred svršen čin. Mi se više ne osjećamo u obavezi prema tom dogovoru i odluku o tome hoćemo li ili ne ići u tu utrku ćemo uskoro donijeti. Kvalitet kandidata kojeg bismo mi ponudili zaista je izuzetan. Sasvim sigurno se radi o čovjeku koji je potpuno drugačiji od kandidata koji su poznati u ovom trenutku. Svjetski, a naš, kako se kaže. U svakom slučaju, odluku će donijeti nadležni organi stranke.
Hajmo škole nazivati po neosporno vrijednim ljudima
- Ako mogu da iskoristim ovu priliku, da kažem nešto i o Mustafi Busuladžiću. Ja o onima koji su ga osudili po zakonima revolucionarne pravde i strijeljali u ponoć kraj nekog jarka mislim sve najgore, smatram ih ubicama. Ono što znam o njemu, to ga u mojim očima čini u najmanju ruku nacističkim istomišljenikom i saradnikom fašista.
Drugi misle da to nije tačno. Možemo li se složiti da se radi o kontroverznoj ličnosti, o nekome ko nije imao građanske hrabrosti da se fašizmu odupre na način na koji je to, recimo, uradio Derviš Korkut ili Fadil Jahić ili muftija tuzlanski Kurt. Nemojte da gradimo državu u kojoj se škole nazivaju po kontroverznim osobama. Hajmo ih nazivati po neosporno vrijednim ljudima čiji životopisi mogu biti inspiracija djeci koja pohađaju te škole.
Takvih je imena, ako već moraju biti imena ljudi, a ja mislim da ne moraju, puno. Nevjerovatno mi je da mi danas nemamo nešto bitno nazvano po Dervišu Korkutu, koji je spasio Hagadu i koga su partizani osudili na samicu, ili po velikom Selmanu Selmanagiću, de facto suosnivaču poznatog Bauhausa, čijim se imenom hvalim po svijetu gdje god stignem, a barem bi se druga najveća ulica u Sarajevu morala zvati po njemu.
