Annalena Baerbock dočekala je vatreno krštenje na svom novom poslu. U roku od nekoliko sedmica nakon što je položila zakletvu, prva njemačka ministrica vanjskih poslova, još uvijek ima samo 41 godinu, našla se u Moskvi licem u lice sa Sergejem Lavrovom, najboljim ruskim diplomatom u posljednjih 18 godina, pokušavajući ublažiti mogući vojni sukob u Ukrajini, piše DW.
S obzirom na skepticizam – i mizoginističku ljutnu na društvenim mrežama – s kojom se suočila kada je prvi put bila pozvana na tu ulogu, Baerbockin prijem u njemačkim medijima nakon toga bio je praktički trijumfalan. Novine iz cijelog političkog spektra pohvalile su njezinu pripremu i samopouzdanje, diveći se kako je “rekla ono što je trebalo reći ne dopuštajući da je se isprovocira ili kooptira”, kako je to napisao zamjenik glavnog urednika Die Welta Robin Alexander u tweetu nakon gledanja zajedničke konferencije ministara 18. januara.
Možda stručnjaci nisu trebali biti toliko iznenađeni. Baerbock je već u govorima prije nego što je preuzela dužnost naglašavala “vanjsku politiku vođenu vrijednostima” koju je namjeravala provesti. U prošlogodišnjim predizbornim TV debatama, kada je bila kandidatkinja Zelene stranke za kancelara, dala je, kako su mnogi vidjeli, asertivne izjave o Kini, Bjelorusiji, Mađarskoj i Rusiji.
“Dugoročno gledano, elokventna šutnja nije nikakva vrsta diplomatije, čak i ako su je u posljednjih nekoliko godina neki smatrali takvom”, rekla je za novine taz početkom decembra. Peking je odgovorio rekavši da su svijetu potrebni “graditelji mostova umjesto zidara”.
U tragu kampanje uoči općih izbora u septembru, Baerbock se požalila na pasivnost Njemačke, posebno na sve veća ograničenja EU i Mađarske. “Predugo je njemačka vlada šutjela o ukidanju osnovnih prava u Mađarskoj”, rekla je za novinsku agenciju AFP u junu.
Tradicija Zelene stranke
Nije iznenađujuće da bi “zeleni” ministar vanjskih poslova trebao nastojati naglasiti ljudska prava. Specijalisti za vanjsku politiku i parlamentarci, poput Omida Nouripoura, glasnogovornika Stranke zelenih u Bundestagu i Reinharda Bütikofera, čelnika Zelenih u Europskom parlamentu, poznati su kao otvoreni kritičari režima za koje smatraju da krše ljudska prava.
“Oduvijek je dio tradicije Zelenih da se etika i aspekti ljudskih prava jače naglašavaju”, rekao je Hubert Kleinert, politolog sa Univerziteta primijenjenih nauka Hessea i sam bivši član Bundestaga Zelene stranke.
Zeleni također imaju tradiciju postavljanja problematičnih ministara vanjskih poslova. Najistaknutiji prethodnik Baerbockove bio je Joschka Fischer, ljevičar Zelenih koji je postao najviši diplomat bivšeg kancelara Gerharda Schrödera kasnih 1990-ih. Fischer je bio jedan od rijetkih zapadnih saveznika SAD-a koji je otvoreno dovodio u pitanje dokaze SAD-a o oružju za masovno uništenje u Iraku i osigurao da Njemačka ne sudjeluje u invaziji koju predvode SAD 2003. godine.
Govoreći za DW u decembru, Gustav Gressel iz Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR) sa sjedištem u Berlinu pozdravio je “snažniji ton” Baerbockove. “Već dugo kritiziram njemačku vladu da je previše šutljiva i previše zastrašena, udarajući mnogo ispod svoje težine”, rekao je za DW. “To je ogromno potrošačko tržište — oni imaju mnogo utjecaja kako u Rusiji i Kini, tako i u EU, posebno u Mađarskoj. To što je Njemačka radila ne može se nazvati vanjskom politikom – ona može biti samo bolja.”
Ni Gressel ne vidi nikakvu posebnu slabost u relativnoj mladosti i neiskustvu Baerbockove. “Mislim da su ove kritike pogrešne jer jednostavno ne funkcionira izborna demokratija”, rekao je. “Ministri nisu tehnokrati. Oni moraju pronaći i identificirati ljude na koje se mogu osloniti u određenim područjima da će raditi za njih i s njima.”
“Svako ko je toliko napredovao u politici mora imati određenu dozu čvrstine”, rekao je. “Što se tiče starosti: čak i među njemačkim birokratima, ja sam puno sigurniji u mlađu generaciju nego mnogi predstavnici starije generacije.”
Baerbockin ton i njezin interes za međunarodnu politiku nisu novi. U biografiji na svojoj osobnoj web stranici opisuje kako je “dirnuta svjetskom nepravdom” od tinejdžerskih godina, što je očito potaknulo rane ambicije da bude novinarka. Studirala je politologiju i javno pravo u Hamburgu, magistrirala međunarodno pravo na London School of Economics, a potom je započela doktorat na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, koji je prekinula 2013. izborom u Bundestag.
Njezina akademska karijera tekla je paralelno sa strmim političkim usponom. Pridruživši se Zelenoj stranci u dobi od 25 godina, postala je čelnica stranke u pokrajini Brandenburg tek četiri godine kasnije, dok je istovremeno bila glasnogovornica radne skupine stranke za europska pitanja i bila je članica odbora Europske stranke zelenih.
Nastavila je s tim fokusom na europska pitanja u svom prvom mandatu u Bundestagu, kada je tvrdila da je “vrijedno radila na tome da njemačka vlada konačno prizna svoju međunarodnu odgovornost kao jedne od najvećih ekonomija na svijetu i da predvodi njemačku “energetsku tranziciju” ‘.”
Ipak, njezina se pozornost preusmjerila na unutrašnje poslove u svom drugom mandatu u Bundestagu, od 2017., kada se fokusirala na siromaštvo djece i samohrane roditelje.
Zadaci za “zelenog” ministra vanjskih poslova
Možda imajući na umu kritike Zelenih od strane ekoloških skupina kao što je Friday for Future, Baerbock je također nastojala prodati svoj novi izvještaj kao ključni za borbu protiv klimatske krize: “Velika pitanja unutrašnje politike kao što je klimatska neutralnost možemo riješiti samo uz pomoć globaliziranog svijeta”, rekla je u novembru za javni servis ARD. “Zato nam je za snažnu klimatsku politiku potrebna aktivna europska i njemačka međunarodna vanjska politika.”
Kada se suočila sa zemljama poput Kine koje su općenito blokirale globalne klimatske sporazume, Baerbock je ustvrdila da ključ nije težiti nevjerovatnim globalnim rješenjima, kao što je univerzalni porez na ugljik, već bilateralno sarađivati sa zemljama koje su spremne preurediti svoje industrije da budu ugljični neutralne.
U konačnici, Gressel vjeruje da se uspjeh Baerbock neće mjeriti samo u onome šta ona kaže o “vrijednostima” u vanjskoj politici. Važnije pitanje, rekao je, bilo je: “Koliko je Njemačka spremna stvoriti sredstva za tu svrhu? Na primjer, zatražila je novi fond za stratešku infrastrukturu. To je početak suprotstavljanja kineskom preuzimanju infrastrukture diljem svijeta, posebno u susjedstvu EU. Morate se zalagati za svoje vrijednosti ne samo riječima nego i novcem.”
