Vladimir Putin bori se za život. Zbog brutalnog i loše zamišljenog rata u Ukrajini, zbog tog ličnog križarskog pohoda koji je nametnuo svojoj zemlji, njegova je vojska zaglibila izvan zemlje, a ekonomija u zemlji pati pod sankcijama Zapada bez presedana. 22 godine on je bio jedina konstanta ruske politike, ali ne čudi da ljudi sve više razmišljaju ne samo o Rusiji bez Putina, već i o tome kako će zapravo izgledati njegov kraj, piše za londonski Telegraph Mark Galeotti, stručnjak za rusku politiku, sigurnost i obavještajne službe.
Naposljetku, ko je mogao zamisliti da bi zemlja tako duboko uronjena u globalni ekonomski sistem, mogla iz njega biti tako brzo isključena? Ko je mogao zamisliti da bi zemlja s praktično više od pola blijuna funti u vanjskim rezervama, mogla sada raspravljati o hitnoj regulaciji cijena lijekova, osnovnih prehrambenih potrepština i onih za njegu djece? Ko je mogao zamisliti da bi vojna mašinerija u koju je Putin tako mnogo ulagao kroz tako dug vremenski period, mogla tako brzo posrnuti nakon što stupi na tlo susjedne Ukrajine?
Doista, Putin, čovjek koji se prije samo četiri dana zakleo uništiti ‘antiruski stroj koji je stvorio Zapad’, u ponedjeljak je signalizirao da je spreman smanjiti svoje gubitke. Uvjeti ponuđeni Kijevu i dalje su nerealistični i neprihvatljivi, no iako je prije želio zauzeti čitavu zemlju kako bi je, prema njegovim riječima, ‘denacificirao’, sada traži ‘samo’ Krim i jugoistočnu regiju Donbas. Naravno, u isto vrijeme, on pojačava napade nadajući se postići dogovor iz snažne pozicije nakon što zauzme još gradova. Međutim, čini se da je i ovaj vladar koji je posve izgubio doticaj s realnošću, svjestan da ovaj debakl prijeti i njemu i njegovom režimu.
U sistemu koji je postao tako personaliziran i autoritaran, uobičajeni mehanizmi transfera moći ne vrijede. Zato se polaže mnogo nade da u Rusiji i izvan nje ima onih koji se pitaju hoće li bar njegova smrtnost pomoći.
Je li Putin bolestan?
Glasine se šire. Je li njegov neobičan strah od infekcije – zanemarimo li čak i onaj neobično dugačak stol, brazilski predsjednik Bolsonaro morao je obaviti čak pet covid testova kako bi se mogao rukovati s Putinom – znak da pati od neke bolesti koja oslabljuje njegov imunološki sistem? Snimke na kojima se vidi kako mu podrhtava ruka možda dokazuju da ima Parkinsonovu bolest. Natečenost lica mogla bi biti znak tretmana steroidima. Bolest ili osjećaj da se smrt približava mogli bi objasniti njegovu ćudljivost kao i to zašto je vođa koji je u prošlosti bio mnogo oprezniji nego bi sugerirao njegov macho imidž, sada iznenada postao ljutiti starac kojemu se očito žuri.
Isključujući bilo kakav ‘deus ex machina’ događaj, teško je zamisliti da bi Putin svojevoljno odstupio. Doduše, povremeno se poigravao idejom prenosa svojih predsjedničkih ovlasti nasljedniku, možda zadržavajući nekakvu ulogu ‘oca nacije’. Međutim, u sistemu u kojem je politika važnija od zakona, to znači staviti se na milost i nemilost drugoga, a Putin nije čovjek koji ikome vjeruje. Osim toga, očito je opsjednut svojim mjestom u historiji – mogao bi odstupiti samo s visoke pozicije, no sada je u njegovoj budućnosti teško zamisliti bilo kakav trijumf.
Teoretski, Putina bi se moglo maknuti pomoću ustava. Članak 93 dopušta opoziv u slučaju ozbiljnih kaznenih djela. Pa ipak, to bi zahtijevalo ne samo dvotrećinsku većinu prilikom glasanja u oba doma parlamenta, nego i saglasnost Vrhovnog suda. Sve te institucije pune su Putinovih lojalista, pa čak i kad bi ti oportunisti smatrali da ih se vodi u propast, skoro je nemoguće zamisliti organiziranje bilo kakve zavjere koju Kremlj ne bi primijetio.
Naposljetku, ne samo da je Federalna sigurnosna agencija (FSB) koje se svi boje, zadužena da motri na elitu, već je to zadatak i još tajnije organizacije, Federalne agencije za zaštitu (FSO). Poznati po svojim kremaljskim stražarima u živopisnim uniformama i ličnim Putinovim zaštitarima sa slušalicama u ušima, svako jutro FSO predsjedniku podnosi izvještaj o tome šta se događa s elitom, prema riječima njihovih agenata, doušnika i prisluškivanih razgovora. To je ovih dana vjerovatno vrlo zanimljivo štivo.
Najekstremnija opcija
Najekstremnija opcija o kojoj neki na Zapadu otvoreno raspravljaju je mogućnost atentata. To je malo vjerovatno zbog silnih mjera predostrožnosti oko samog Putina, jer poznato je da on na to jako pazi te sve graniči s paranojom. Ovih dana on rijetko putuje, osim između Kremlja i drugih palača, a i ta putovanja obavlja u predsjedničkom avioni ili blindiranoj limuzini Aurus Kortež u pratnji goleme kolone motociklista, kombija punih teško naoružanih oficira FSO-a, vozila hitne pomoći i vozila za elektroničko ratovanje koji blokiraju sve eventualne detonatore bombi duž rute i preusmjeravaju dronove. Poput srednjovjekovnog monarha, on ima kušača hrane, a čak se i zrak u njegovim palačama neprestano testira na patogene i otrove.
Cara Nikolaja II ubili su boljševici, no tek nakon što su uspjeli uhvatiti njega i njegovu porodicu. Posljednji vladar Rusije koji je pao kao žrtva atentata bio je car Aleksandar II, prije 140 godina, a FSO nikako nema namjeru dopustiti da se dogodi nešto slično dok su oni na straži.
No, ako je preciznost nemoguća, šta je sa sirovom snagom? Obilježje je vremena da kruže glasine – naizgled potpuno izmišljene – da se ministra obrane Sergeja Šojgua sumnjiči da planira državni udar. Zasigurno su jedine institucije koje se čine sposobnima svrgnuti Putina državnim udarom bile ili sigurnosne agencije ili, što je vjerovatnije, vojska.
Vojska ima dvije elitne divizije izvan Moskve: 4. gardijsku ‘Kantemirovsku’ tenkovsku diviziju i 2. gardijsku ‘Tamansku’ mehaniziranu diviziju, kao i dvije Specnaz jedinice za posebne namjene. Međutim, njih ne samo da budno nadzire FSB-ov kontraobavještajni odjel, čiji je primarni zadatak nanjušiti potencijalne znakove nelojalnosti, već su pod prismotrom još nekih moskovskih jedinica. Nacionalna garda, paralelna interna vojska koju vodi bivši Putinov tjelohranitelj i glavni lojalist Viktor Zolotov, ima predimenzioniranu 1. neovisnu diviziju za posebne namjene sa sjedištem na istoku Moskve. Oni čak imaju i vlastite tenkove, artiljeriju i protutenkovske projektile, pa je prilično jasno da je njihova funkcija da se, ako bude potrebno, suprotstave i vojsci.
U međuvremenu, ako to ne bude dovoljno, kremaljska FSO-ova pukovnija poznata po vojnicima koji čuvaju Vječni plamen ispred zidova utvrde, u slučaju nužde svoje bi crveno-plave uniforme i ceremonijalne puške zamijenili maskirnim uniformama i kalašnjikovima. Tih vojnika ima 5.500 i posebno su izabrani zbog svoje odanosti kao i borilačke vještine. Ukratko, svaki pokušaj vojske da zbaci Putina mogao bi biti jako opasan poduhvat koji bi mogao dovesti do rata na ulicama Moskve.
Ko bi mogao biti nasljednik?
Ako smrt, nečija snaga ili spletke dovedu do Putinova odlaska, ko bi ga mogao naslijediti? To bi vjerovatno mogao biti neki tehnokrat, autokrat ili pak “opunomoćenik”.
Ustav kaže da na mjesto privremenog predsjednika uskače premijer prije nego se održe izbori. Trenutni premijer, Mihail Mišustin, bivši je šef Federalne porezne službe. Na funkciji je od januara 2020., pa je njegov mandat bio u sjeni covida. Ipak, za razliku od svog prethodnika Dmitrija Medvedeva, on je već uspio stvoriti imidž tvrdoglavog menadžera. Također ima dovoljno hobija iz privatnog života da spin doktorima da nešto da osmisle priču o njemu. Igra hokej na ledu i svira klavir, a čak je napisao i pjesme za Grigorija Lepsa, pop zvijezdu hrapava glasa koju je američka vlada sankcionirala zbog navodnih veza s mafijom.
56-godišnji Mišustin mogao bi biti očiti izbor za tehnokratskog nasljednika, ali još nije dovoljno dugo u središtu moći da sebi izgradi mrežu klijenata i saveznika. Druge osobe poput cijenjenog gradonačelnika Moskve, Sergeja Sobjanjina, također bi mogle imati šanse. No, teško je zamisliti da bi menadžerski kandidat zapravo mogao srušiti Putina. Imali bi šansu samo ako bi im neko ili nešto drugo otvorilo vrata.
No, neko poput ministra obrane Šojgua bi zapravo mogao sam sebi razvaliti ta vrata. On po svojem porijeklu nije vojni čovjek. Bio je građevinski inženjer koji je potom 1990-ih postao ministar za vanredne situacije, što je posao koji bi za mnoge bio ‘poljubac smrti’, jer je bio odgovoran za svaku prirodnu katastrofu ili katastrofu koju je napravio čovjek u tom problematičnom desetljeću. Ipak, njegova spremnost da zasuče rukave i uključi se u bilo što, od tješenja rodbine do kopanja po ruševinama, zapravo ga je učinila nacionalnom figurom.
Šojgu je također ministarstvo za izvanredne situacije, u početku nefunkcionalnu grupu agencija, učinio jednim od najučinkovitijih, najpouzdanijih, pa čak i najpoštenijih vladinih odjela u Rusiji. Imenovan na čelo podijeljenog i nezadovoljnog ministarstva odbrane 2012., Šojgu je ponovno uspio pogurati reformu i pridobiti lojalnost vojnika i generala. Jer on je ipak čovjek s jedinstvenim političkim osjećajem. Ne samo da je jedina osoba koja se probila u Putinov najuži krug, a da prije toga nije bio dugogodišnji prijatelj iz KGB-a ili Putinovog vremena u Sankt Peterburgu, nego se također uspio uzdići u okrutnom svijetu ruske politike, a da si očito putem nije stvorio smrtne neprijatelje, piše Mark Galeotti za Telegraph.
Šojgu bi mogao biti ona vrsta pametnog moćnika koji je istovremeno sposoban upotrijebiti snagu da svrgne Putina, a također ima i političke vještine kako bi pridobio ostatak elite. Druge ključne osobe unutar sigurnosnog aparata, poput direktora FSB-a Aleksandra Bortnikova ili zapovjednika Nacionalne garde Zolotova, previše su povezane s Putinom da bi bili vjerodostojni kandidati. Raširene glasine upućuju na to da je on bio jedini član Putinovog najužeg kruga koji nije podržao aneksiju Krima 2014.
Međutim, ako je suditi po iskustvima iz drugih državnih udara, često je slučaj da inicijator ne uspije dugo uživati u vlasti. Možda bi 66-godišnji Šojgu jednostavno bio tranzicijska figura, koja briše ono najgore od ‘putinizma’ i postavlja scenu za sljedeću generaciju vođa.
Teoretski, priča bi mogla uključivati 56-godišnjeg Medvedeva, jedinog modernog ruskog političara koji je bio i premijer i predsjednik. No, on je bio predsjednik samo kao Putinov frontman i ‘čuvar fotelje’ u razdoblju od 2008. do 2012., dok je njegov šef zapravo upravljao iz premijerova ureda i to je bio način da se zaobiđu ograničenja mandata.
Ipak, on nije neka impresivna figura. U posljednje vrijeme Medvedev, koji ima počasnu, ali u suštini besmislenu poziciju zamjenika predsjednika Vijeća sigurnosti, pokušava se ponovno prikazati važnim, zauzimajući ekstremne stavove o svemu, od smrtne kazne do zapljene imovine kompanija koje napuštaju Rusiju. Unatoč tome, on je sada više predmet ismijavanja. 2016. godine, sljedbenici opozicionog čelnika Alekseja Navaljnog počeli su koristiti žute gumene patke kao simbol protesta nakon što je otkriveno da je Medvedevljev ljetnikovac zapravo raskošno obnovljena palača iz 18. vijeka s ekstravagantnom kućicom za patke na jezeru.
Medvedev bi vjerovatno mogao ponovno postati predsjednik, ali samo kao “opunomoćenik”, ako skup moćnih ljudi – od kojih nijedan nije dovoljno moćan da sam preuzme predsjedništvo – bude želio čelnika kojeg se ne moraju bojati.
Pragmatični kleptokrati
U svakom slučaju, ko god naslijedi Putina, vjerovatno će morati biti drugačija, pa čak i tranzicijska figura, oblikovana ne samo teškim vremenima s kojima se Rusija suočava, već i novom rastućom političkom generacijom. Putin ima 69 godina, a većina njegovih bliskih saveznika je istih godina ili starija. Oni su na mnogo načina posljednji od prave sovjetske elite.
Ispod njih, nalazi se prilično različita skupina dužnosnika i poslovnih ljudi u svojim 50-im i ranim 60-im godinama, koji su sve nestrpljiviji prema starijoj generaciji koja još uvijek, čini se, namjerava ponoviti Hladni rat i pritom protratiti njihovu budućnost. Oni nipošto nisu demokrati i mogu biti tvrdoglavi kao i njihovi prethodnici. Međutim, nedostaje im otrovna i osvetoljubiva strast za borbom Rusije sa Zapadom koja je vidljiva kod Putina i ljudi poput njegovog sekretara Vijeća sigurnosti, Nikolaja Patruševa i Bortnikova iz FSB-a, koji obojica imaju po 70 godina.
Ovu mlađu generaciju čine, po svemu sudeći, pragmatični kleptokrati. Oni žude za dobrim starim danima 2000-ih, kada su se kod kuće mogli slobodno baviti pronevjerama u industrijskim razmjerima, pa onda na Zapadu trošiti i spremati taj novac bez straha od sankcija, zamrzavanja imovine i blokade SWIFT-a. Možda se sada ne usude okrenuti protiv Putina, jer su njihova sreća i sloboda u njegovim rukama, ali malo je vjerovatno da će htjeti nastaviti njegov križarski rat protiv Zapada ako ga ikako budu mogli izbjeći.
Sve je to razlog zašto Zapad mora biti oprezan i pametan. S ekranima punima užasnih slika granatiranog rodilišta i izgladnjelog Mariupolja, ljudski je to što su ljudi počeli sugerirati da treba nešto učiniti kako bi se pokušao srušiti Putinov režim ili ga čak ukloniti. To je razumljivo – ali nije preporučljivo.
Prije svega, ako već dođete do cara, najbolje je da ne promašite. Ubistvo ili promjena režima tajnim djelovanjem imaju prilično loše rezultate. CIA je smislila ili pokrenula 638 odvojenih pokušaja da ubije kubanskog predsjednika Fidela Castra, no on je ipak umro prirodnom smrću u dobi od 90 godina, nakon 52 godine na vlasti.
Izravno ciljanje na Putina i neuspjeh tog poduhvata, bio bi opasan presedan i pokrenuo bi odmazdu. Kako bi se evropski zastupnici i visoki državni službenici osjećali da svaki put kad se vrate kući moraju provjeravati kvake na vratima na prisustvo novičoka? Čak bi i uspješan atentat vjerovatno naljutio Ruse iz cijelog političkog spektra i otežao nasljedniku da povuče svoju agresivnu politiku i poboljša odnose sa Zapadom.
Na trenutak se čini da smo i mi i Rusi zapeli s Putinom. No u ratu se stvari mogu brzo promijeniti.
Rusko-japanski rat od 1904. do 1905. godine trebao je biti ‘mali, krasni, pobjednički rat’ prema riječima ministra unutarnjih poslova Vjačeslava von Plehve i trebao je svijetu pokazati snagu Rusije i povratiti javni moral. Međutim, razočaranje i sramotni poraz pokrenuo je neuspješnu revoluciju 1905. godine. Isto tako, ekonomska kriza i zastrašujući gubici koje je Rusija pretrpjela u Prvom svjetskom ratu, dovelo je do rastućeg nezadovoljstva elite koja je prisilila cara na abdikaciju. Sovjetski rat u Afganistanu od 1979. do 1989. godine, što je rat za koji se Kremlj ispočetka pravio da se uopće ne događa, nije srušio režim, ali je postao metafora za korumpirani režim koji ekonomski stagnira i loše upravlja državom.
Kritični glasovi već se sada mogu čuti u TV programima koji obično emitiraju samo nerazrijeđenu državnu propagandu. Gosti u popularnoj TV emisiji voditelja Vladimira Solovjova, koji je pod sankcijama jer je, zapravo, glasnogovornik Kremlja, povukli su izravnu paralelu s Afganistanom i upozorili da se javno mišljenje može brzo promijeniti.
U međuvremenu, na Zvezdi, TV kanalu ruske vojske, mogao se čuti broj stvarnih ruskih žrtva. U oba slučaja, oni koji su se usprotivili, bili su utišani – voditelj na TV Zvezdi inzistirao je da ‘naši momci uništavaju fašiste poput zmija’ – no ipak, nije uobičajeno da se takve stvari emitiraju na državnoj televiziji i znak su rastućeg nezadovoljstva javnosti.
Historija nije nikakav pokazatelj budućnosti, no podsjeća na to kako rat može sve promijeniti. Može se činiti nezamislivim da bi Putinov režim uskoro mogao završiti, no sada kad je sve karte stavio na rat u Ukrajini, sve je moguće, zaključuje Galeotti.
