Ljudi se rađaju i umiru, i to je normalan tok života. Nekoga ima pa nema, ali kad navikneš, kad je neko tu godinama i postane sama duša grada, onda, kad ta osoba nestane, tražimo ju po svim ćoškovima, ne možemo se pomiriti da je nema, i osjećamo da nešto fali i nama i gradu.
Cazinjanima već godinama na ulicama, na autobusnoj stanici, po seoskim putevima, na pijaci petkom fali jedna žena. Nije to bila samo obična žena, bila je to nesvakidašnja krajiška pojava na cazinskim ulicama.
Fatimu Delalić su znali svi, i veliki i mali, i gospodin i seljak. I voljeli su ju. Unatoč njenom specifičnom, često i vulgarnom govoru. Imala je i neki svojstven hod, ponašanje, po kojem biste ju prepoznali izdaleka. Bila je drska, ponekad i agresivna, ali dobrodušna. Ličnost koju, ako ste ikada sreli, sigurno niste zaboravili.
Ali nismo ju znali kao Fatimu Delalić, mnogi su njeno ime saznali tek nakon njene smrti, na smrtovnici. Zato nam je svima bila dobro poznata pod nadimkom Kepuša, a neki su ju od milja zvali i Kepi, ali ne bismo baš rekli da joj se sviđalo skraćivanje nadimka jer je znala opsovati i svašta nešto kad bi čula to kratko Kepi. Ali psovka je bila dio nje i njenog svakodnevnog izražavanja, ko zna da li bi opsovala zbog toga ili tek iz navike.
Kepuša nije bila još jedna u nizu onih koji prose. Radila je to na tako specifičan način da ne znaš ni koliko si ni kako dao. Shvatiš tek, kad ispraćaš njenu sjenu negdje tamo niz ulicu, i zaviruješ u džep. Kad ju sretneš, prvo te ispita za zdravlje uže i šire familije, pa komšija jer je za sviju znala ko je, čiji je i kakav je. Pitala bi da se nije ko udao, oženio, dobio dijete, ili bi tebi otkrila te informacije jer je ona znala sve i svakoga. Onda bi, nakon dugog razgovora shvatila da je “na poslu”, da mora dalje, da treba još s mnogima popričati, dobiti još koju marku.
A kako je umrla nesvakidašnja krajiška žena? Bila je u godinama, rekli biste od starosti. Ali, kao i njen život, kroz koji je prolazila ostavljajući trag, ni njena smrt nije bila nimalo manje tiha. Iako je imala 84, njena smrt nas je sviju iznenadila. Način još više. Jer ta žena, po svemu tako specifična, mala, ali gruba, prava krajiška žena, otišla je tako “glasno” kao što je i živjela. A činilo se da je dio grada i da će uvijek biti.
Čuvši prve informacije da je teško povrijeđena u saobraćajnoj nesreći, Cazinjani su bili u nevjerici. Rekli smo, ma nije moguće. Ko šta Kepuši može? Ma ona je čitav život po tim cestama, blatnjavim seoskim putevima, i da nju udari auto? Ali desilo se.
Dana 21. marta 2009. godine na Ahiret je preselila Fatima Delalić, od milja zvana Kepuša, legenda Cazina, dobra duša koju svi pamte i uvijek će pamtiti.
Čuvši prve priče po čaršiji da je više nema, svi smo, svjesno ili nesvjesno, bili u nevjerici. Tražili smo ju po ćoškovima, zavučenim cazinskim ulicama, na cestama, očekivali da se pojavi u onoj pijačnoj gužvi petkom i opsuje nešto tako jasno i glasno da se ili nasmijemo ili zacrvenimo od srama. Ali nje nema. Ostale su samo naše uspomene, različite dogodovštine s njom, kojih je sigurno mnogo, i dio su čaršijskih priča o našem gradu.
Neka joj Allah, dž.š, podari vječni Džennet.
