Ratni zločinac, Radovan Karadžić, je 1992. godine javno zaprijetio stradanjem čitavog jednog naroda jer je njegova samouvjerenost u tom trenutku počivala na činjenici da govori o jednom potpuno neorganiziranom narodu, gotovo izgubljenog identiteta.
Vođa bosanskih Srba nije mogao tada ni naslutiti koliko će se prevariti i koliko će plan srbo - četničke agresije na BiH biti poremećen, pa u konačnici i spriječen. Unatoč genocidu neviđenih razmjera, žrtvama, potocima krvi koja je prolivena, isti taj narod kojem je Karadžić zaprijetio je opstao. Dočekali smo i da vidimo kakvo takvo suđenje zločincu.
Pravda nije zadovoljena i žrtve su nenadoknadive ali mi smo tu. I očito, nastavljamo biti trn u oku, predmet mržnje, a danas još jednom evo vidimo da smo i dalje žrtveni janjci. Zašto se danas, četvrt stoljeća nakon prestanka rata dešavaju stvari poput današnjeg hapšenja bosanskog generala i heroja Atifa Dudakovića, istaknutih branitelja i zlatnih ljiljana? Zato jer su nam neprijatelji opet stekli samopouzdanje.
Ovoga puta njihova samouvjerenost leži u činjenici da ovaj narod umjesto pravih vođa ima klaune. Činjenica je da korumpirana i o sebi zabavljena vlast ne predstavlja baš nikakav faktor sigurnosti ovom narodu. Naši vrhovni predstavnici su zabavljeni vlastitim bogaćenjem, stranačkim karijerama, pozicijama svojih supruga i nekretninama vlastite djece. Ratni heroji i branitelji nisu njihova elita o kojoj bi vodili računa ili se bavili čuvanjem njihovog ugleda.
Borce su davno prepustili same sebi, a evo i neprijatelju. Sve što će uslijediti nakon bolnog i pokvarenog udarca koji ste nam zadali, a u vidu osuda, saopćenja i naslikavanja u medijima, ne može nam zamazati oči. Izabrali smo vas da nas predstavljate i krivi smo mi, a svaka lekcija koja se ne nauči uvijek će biti i ponovljena.
Ovo je najtužniji i najbolniji dan za sve nas kojima su Peti korpus, general Dudaković, naša Armija i naša domovina u srcu.
