Vijest da će se Srbija obratiti Vijeću sigurnosti UN-a sa zahtjevom da se "srpskim ratnim zločincima" dozvoli da zatvorske kazne služe u nekom od njenih državnih zatvora otvara mnogobrojna pitanja i pojavljuje se u vrijeme kad je proces negiranja istine uznapredovao. U Srbiji se već dugo vodi kampanja protiv Haškog tribunala, a presude koje on donosi u pravilu budu dočekane s netrpeljivošću, pa mnogi s podozrenjem gledaju na inicijativu, koju je javnosti obznanila ministrica pravde Nela Kuburović.
Inicijativa, međutim, nosi u sebi jednu opasnu klicu jer bi se njenim usvajanjem, a zatim i provođenjem otvorila mogućnost da haški osuđenici zatvorske kazne služe u Srbiji, dakle, zemlji koja ima negativan stav prema samom sudu i u kojoj se osuđenici Haškog tribunala tretiraju kao heroji. Ako bi bila usvojena, hipotetički gledano, Ratko Mladić i Radovan Karadžić mogli bi koristiti mogućnost da zatvorske kazne služe u Srbiji, što bi bilo, slažu se naši sagovornici, potpuno izrugivanje pravdi.
'Više na slobodi nego u zatvoru'
Advokatica iz Sarajeva Vasvija Vidović kaže da ne vjeruje da će Vijeće sigurnosti prihvatiti usvajanje inicijative s takvim pravnim sadržajem, napominjući da postoji lista zemalja u kojima haški osuđenici služe zatvorske kazne i među tim zemljama nisu one koje su bile uključene u sukobe. Također kaže da bi se, kad bi inicijativa bila usvojena, a zatim i dozvoljeno da u Srbiji zatvorske kazne služe "srpski ratni zločinci", otvorio prostor za utjecaj na sam "postupak izvršenja kazne, što nije u skladu s principima izvršenja kazne makar se sve radilo po zakonu".
U tom slučaju, kaže Vidović, "takva osoba ne bi osjetila posljedice zbog krivičnog djela koje je počinilo", jer je stav ljudi i institucija takav da bi njihovo služenje kazne zapravo bilo izrugivanje pravdi.
"Naravno da ljudi u Srbiji imaju stav prema tim krivičnim djelima, te vrste koja su izvršena od Srba koji se veličaju i institucije dobijaju imena po njima. Naravno da bi to bilo izrugivanje pravdi. U principu, ne bi bio problem, uopćeno govoreći, da neko izdržava kaznu u zemlji gdje je izvršeno djelo ili u susjednoj zemlji, ali problem je u njihovom stavu i negiranju ratnih zločina, težine i obima tih zločina i slavljenju tih ljudi. To je problem i za očekivati je da će im pogodovati na svaki mogući način."
U slučaju da inicijativa koju Kuburović sada promovira u srbijanskoj javnosti bude usvojena na UN-ovom tijelu ti osuđenici "više vremena bi provodili na slobodi nego u zatvoru", kaže kroz smijeh Sonja Biserko iz Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije. Odmah rezolutno dodaje kako je uvjerena da takva inicijativa neće proći jer su i ranije pokretane slične inicijative s negativnim ishodom. No, zabrinjava to, kaže dalje Biserko, što se prvi put s inicijativom ide pred Vijeće sigurnosti i tu odluku Vlade Srbije vidi u svjetlu rastućeg procesa negiranja istine.
"Oni su to i ranije pominjali, te razne zahteve s tim da osuđenici služe u Srbiji, ali niko do sada nije izašao u susret tome. Sada je prvi put da su izašli pred Savet bezbednosti. Oni su sada generalno u ofanzivi, pre svega u negiranju Haškog tribunala i presuda, kao i onoga što se dešavalo '90-ih. To je ofanziva u odnosu na međunarodne institucije i celi region, a to se vidi u tome kako se piše o Kosovu, Bosni, Makedoniji i Hrvatskoj. Oni su javni jezik vratili na početak '90-ih i sve liči na predratno stanje, kada su najavljivali ugroženost Srba i kada je i počela ta ratna avantura. Sada je epilog svega toga da su Srbi ugroženi, da nisu bili u ratu, da su se vodili ratovi protiv njih i u tom svetlu dolazi i ova inicijativa da osuđenici služe u Srbiji; dakle, uklapa se u ceo taj koncept."
Omalovažavanje Haškog tribunala
Radovan Karadžić i Ratko Mladić u Srbiji se tretiraju kao heroji, to nikome nije nepoznanica, kaže Biserko i tu inicijativu vidi kao nastojanje da se izmijeni smisao haških presuda. Vlast u Srbiji koristi potrebu međunarodne zajednice da zbog neophodnosti za stabilnošću u regiji pruža mnogobrojne ustupke, ali Biserko je uvjerena da toj inicijativi neće udovoljiti.
"Oni se tako tretiraju od početka kao heroji, Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Naravno da je ta inicijativa u funkciji omalovažavanja Haškog tribunala, njegovih presuda i sankcija koje je izricao onima koji su optuženi kao ratni zločinci, tj. uklapa se u koncept koji se sada ovde propagandno vodi preko medija, preko izjava raznih ministara. To je apsolutno i, nažalost, sve tačno i međunarodna zajednica je dosta, s obzirom na značaj Srbije u regionu za stabilnost, uveliko podilazila nekim njihovim zahtevima, ali mislim da je tome došao kraj jer ovo što radi ova vlast, a naročito poslednjih nekoliko meseci, jest dovođenje do kraja tog projekta na najgori mogući način."
Profesorica Nevenka Tromp vidi pokretanje inicijative kao način Srbije da pošalje političku poruku kako se ne odriče "presuđenika za ratne zločine iz srpskih redova" makar unaprijed znala da inicijativa neće dobiti odobrenje od međunarodnih institucija. U inicijativi prepoznaje poruke današnje vlasti da neće praviti diskontinuitet u politici i odricati se Miloševićevog naslijeđa.
"To je velika politička poruka Srbije kao države, jer ona stoji kao zaštitnik svih Srba, bez obzira na to iz koje su države. Time isto tako pokazuje kontinuitet s Miloševićevom politikom, koja je uz pomoć Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i s Kosova ratnim nasiljem i zločinima uspostavljala svoje postjugoslavenske granice. Ovim zahtjevom, koji će biti arhiviran u UN-ovim arhivima, Srbija će iskoristiti priliku da dadne svoju interpretaciju rada Tribunala i njegovog tzv. antisrpskog karaktera, kao još jedan pokušaj da rehabilitira svoju ulogu, predstavljajući ratove iz '90-ih kao obrambene ratove, s naglaskom na patnji srpskog naroda."
Primjena vanrednih mjera
Tromp kaže da je zahtjev bjelodano "politički motiviran" i da je Srbija svjesna čvrstoće s kojom je ustanovljen pravno-normativni okvir kojim se tretira mjesto na kojem će osuđenici izdržavati kazne. No, dodaje, kad bi inicijativa "nekim čudom i bila usvojena", Srbija bi nastojala iskoristiti sva pravna sredstva da obesmisli suštinu pravde.
"Ovaj zahtjev politički je motiviran i teško je tražiti pravno-normativni okvir u njemu. Taj pravno-normativni okvir od samog osnivanja Tribunala postavljen je na osnovu dogovora da se zatvorske kazne izrečene u Tribunalu ne mogu služiti u zatvorima država koje su sudjelovale u ratnim sukobima. Ovaj princip je sve ovo vrijeme dobro funkcionirao i nema razloga da se mijenja. Srbija je svjesna da pravila o odsluženju kazne u zatvorima pojedinih država funkcioniraju po nacionalnim zakonima i s obzirom na suverenitet svake države i njeno suvereno pravo da međunarodne organizacije ne mogu utjecati na tok izdržavanja kazne jednom kad je zatvorenik primljen u zatvorski režim. Nema sumnje da bi, ako bi ovaj zahtjev nekim čudom bio i usvojen, Srbija mogla primijeniti mnogo izvanrednih mjera. Recimo, samo na temelju poznih godina i u kombinaciji sa zdravstvenim stanjem Mladić, Karadžić i Stanišić ekspresno bi mogli biti pušteni na slobodu iz 'humanitarnih' razloga."
