Smještena na vrhu strme kamene litice, srednjovjekovna tvrđava u blizini sela Kamengrad, nadomak Sanskog Mosta, vijekovima je bila predstraža najprije Ugarskog, a potom i Turskog carstva.
Ova utvrda je dugo vremena imala ogromnu stratešku važnost, jer se nalazila na granici dva velika carstva, a danas na njenu prošlost i slavu sjećaju tek oronule kamene zidine obrasle gustom vegetacijom. Do utvrđenja se moguće uspeti samo s jedne strane, a nekadašnji putevi koji su vodili do strmih zidina u međuvremenu su potpuno nestali. Iako je uvrštena u kulturnohistorijske spomenike od posebne važnosti za državu, kamengradska tvrđava je prepuštena propadanju i zubu vremena.
Zanimljivo je da ova lokacija nikada nije bila predmet ozbiljnog arheološkog istraživanja, iako bi se tako mogla ispisati bogata historija ovih prostora.
Historijski podaci koji su dostupni kažu da je tvrđava izgrađena u 13. vijeku, kada su ovim prostorima vladali Ugari.
Babonići, knezovi blagajski i ugarski vazali, proširili su tvrđavu u 14. vijeku, kada im je kralj Sigismund povjerio na upravljanje takozvane Donje kraje, koji su obuhvatali četiri župe, što je prostor koji danas čine općine Sanski Most i Ključ. Kamengradska tvrđava je služila za kontrolu puteva koji su vodili dolinom rijeke Sane. Sredinom 15. vijeka u srednjovjekovnu bosansku državu prodire velika osmanska sila predvođena sultanom Mehmedom Osvajačem. Kada su Osmanlije zauzele Ključ i pogubile posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, jedan veliki odred je nastavio napredovanje dolinom Sane prema Kamengradu, gdje je tvrđavu branila ugarska posada od nekoliko stotina vojnika.
Turci su zauzeli utvrdu i pogubili cjelokupnu posadu koja se tamo zatekla. Osmanlije nisu prošle bez gubitaka, o čemu i danas svjedoči staro mezarje podno tvrđave, a na nekim od nišana i danas je čitljiva kaligrafija s imenima askera poginulih u boju za Kamengrad.
Predanja:
Zanimljivo je da se predanje o ovoj bici prenosilo s koljena na koljeno, tako da se i danas zanimljive priče mogu čuti od starijih ljudi u kamengradskom kraju.
Jedno takvo predanje govori o lijepoj ugarskoj gospi koja nije željela živa dospjeti u ruke Otomanima. Ona se, kako kaže predanje, bacila sa tvrđave, ali joj se dugački pojas zakačio za nazubljeni bedem. Kako je njeno tijelo padalo, tako se i pojas odmotavao, te je gospa tako preživjela pad. Osmanlije su u tome prepoznale višu silu te su joj poštedjeli život i vratile je u njeno kraljevstvo.
Drugo predanje govori o neobično hrabrom turskom barjaktaru koji je jurišao na tvrđavu. Kada se uspeo na jednu kulu, odsječena mu je glava. Legenda kaže kako se on, noseći svoju glavu pod miškom, spustio niz strminu, a na mjestu gdje je pao na zemlju je i ukopan. Tu se stotinama godina nalazi kameni sarkofag, a ovo mjesto je postalo svetište koje za muslimane ovog kraja ima veliko značenje, jer se barjaktar smatra čovjekom koji je poginuo na putu vjere.
Nakon osvajanja, Turci su kamengradsku tvrđavu još proširili, a prema podacima putopisca Benedikta Kuripešića iz 16. vijeka, ona je imala četiri kule okružene visokim bedemima.
On napominje da je neposredno uz kamenu kulu načinjena palanka, kako su se u to vrijeme nazivala utvrđenja od drveta, dok je u podnožju strmine bilo nekoliko desetina kuća. Stanovnici ovog naselja su se po potrebi, kada zaprijeti opasnost, sklanjali u tvrđavu. Kuripešić u svom opisu ne krije oduševljenje izgledom tvrđave, ističući kako je ona srasla sa kamenom liticom u jednu cjelinu.
“Čuo sam za mnoge Kamengrade, ali ovaj s pravom nosi taj naziv”, navodi ovaj putopisac u svome djelu.
Duže od jednog vijeka ova tvrđava je bila najistureniji turski garnizon prema zapadu i Ugarskom carstvu i baza za mnoge akcije koje su Osmanlije pokretale. Tek kada su 1565. godine Turci zauzeli Bosansku Krupu, Kamengrad gubi svoj značaj, a veći dio posade prelazi u novoosvojenu utvrdu.
“Idi, krstu, i slušaj Isusa”
Dugo godina Kamengrad je bio središte istoimene kapetanije, turske administrativne oblasti, a njome su vladali kapetani iz porodice Cerić, čiji potomci i danas žive u Sanskom Mostu. U ovome se kraju pripovijeda jedan zanimljiv događaj, kako se za uprave Salih kapetana Cerića desio ramazan i katolički Božić u isto vrijeme i kako je neki katolik uoči Božića ubio krme kad su muslimani obavljali obred.
Cika krmeta čula se u džamiji. Sutradan je imam tužio tog kršćanina kapetanu i on ga je odmah pozvao na sud. U prisustvu imama i drugih ljudi pitao je kapetan toga kršćanina šta je on prošle noći uradio, i kad je on odgovorio da ne zna da je nešto krivo učinio, kaže mu kapetan zašto ga imam tuži.
“Jesam, kapetane, odgovorio je kršćanin. Nama je Isus zapovijedio da o Božiću nešto zakoljemo, pa ja, eto, učinio kako je zapovijeđeno.” Kapetan je pogledao imama i odgovorio: “Ovdje nema suđenja, jer se krst krije za jaka leđa. Idi, krstu, i slušaj Isusa”, prema predanju, rekao je Salih kapetan, oslobodivši kršćanina svake krivice.
Godinama je Kamengrad gubio na svome značaju, da bi u 18. vijeku sjedište kapetanije bilo preneseno u desetak kilometara udaljeni Stari Majdan. Vremenom je tvrđava napuštena i danas tek ostaci bedema svjedoče o bogatoj prošlosti ovog prostora. Danas ovaj lokalitet često posjećuju zaljubljenici u istoriju i rekreativci diveći se pogledu koji s vrha tvrđave puca na sansku kotlinu.
